Možeš i točka

Život je lijep! Sreća je stvar izbora! Ljudi su dobri! Možeš sve što poželiš! Vjeruješ u to cijelim svojim bićem! Meditiraš, afirmiraš, manifestiraš, mijenjaš uvjerenja, zahvalan si, ili... Ideš u crkvu, sinagogu, dżamiju i zaista iz srca živiš ono što propovijedaš, ili... Ne radiš baš ništa od toga, a ipak dobar si, vrijedan, pouzdan... Vjeruješ iskreno u: dobro se dobrim vraća, kako siješ tako ćeš i żeti, kako zračiš tako privlačiš. Živiš život iz svojih snova. Drugima ne mora tako izgledati. Ali ti si sretan! I to je ono što je bitno. Tvoj život je dokaz da manifestacija, vjera ili dobra namjera zaista pale. Svih ćeš, bespogovorno, uvijek uvjeravati u to. Ali što ako ideš u crkvu, sinagogu, džamiju, ako živiš što propovijedaš, ako činiš dobra djela, ako si zahvalan na obitelji, toplom domu, autu, vikendu u Zagrebu, dječjim peticama, dobro obavljenom poslu, suprugu koji ti je skuhao ručak, ocu koji ti je popravio puknutu cijev u kući... a

I dok su Dasher, Dancer, Prancer, Vixen, Comet, Cupid, Donner, Blitzen i Rudolf, pomagali Djedu vući teške saonice, ja sam gledala već na stotinu puta pogledane Božićne filmove. Imati 42 i vjerovati u Božićnu čaroliju... možda jeste naivno i glupo, ali ponekad je sve što trebaš u životu, upravo vjera u čaroliju. Znam! Živimo u državi, u kojoj na izborima biraš „manje zlo". U kojoj više vrijedi dobra samopromocija, nego dobro odrađen posao. U kojoj se i na kraju 2019., još uvijek priča o 1941. U kojoj su političari precijenjeni, doktori podcijenjeni. U kojoj grad od 75 000 stanovnika, nema patologa. U kojoj na MR mozga, čekaš 6 mjeseci. U kojoj moraš moliti Boga, da se ne razboliš, ako nemaš vezu... Možeš, naravno, i staviti  ružičaste naočale i praviti se da to nije tako. Da je sve baš kako treba biti! Da živimo u pravednom i neiskvarenom društvu! Ali tvoja inteligencija će ti, svako toliko, paliti lampicu upozorenja. Baš zbog toga, ovdje, više nego možda negdje dru

„Ustajanje mladiću! Moraš još prije škole, pronaći slatkiše koje ti je sakrio Uskršnji zeko!“ Sneno je protrljao zelene okice i pogledao me zbunjeno: „Uskršnji zeko?“ „Da, da Uskršnji zeko! Hajde požuri, znaš da on uvijek sakrije slatkiše. Moraš ih pronaći prije škole!“  „Mama, nisi valjda sakrivala slatkiše?“ „Ja? Nisam ja! Uskršnji zeko jeste!“ „Mama, danas je sv.Nikola! I znam da slatkiše ostavljaš ti, a ne on.“ Tako je nekako bilo kod nas, prošli petak! Mogla sam doduše i drukčije. Mogla sam ga probuditi. Mogao je pogledati u svoju čizmicu, uzeti slatkiše i otići u školu. Ali ne osjetiš maminu ljubav kroz kupljeni slatkiš. Nema u čokoladici dramatičnih pokreta. Zbunjenog hvatanja za čelo, kad „shvatiš“ da si „pogriješila“.  Nema u žvakama, lupanja srca od ponosa, jer s 9 g. ispraviš grešku „odrasle“ mame. Nema u karamelama smijeha, zbog greške. Nije do poklona. Nikada nije! Vjerujte! Oni se zaborave! Jednom kad odrasteš! Ne sjećam se svakog

Alarm je zvonio u 6:35,  baš kao i svakog jutra. Nije me probudio. Ležim  već satima, nepomično buljeći u strop. Ne sjećam se kad i kako sam uspjela zaspati večer prije. Znam da sam bila beskrajno tužna. Negdje kroz noć, tuga je prešla u razočarenje. A do jutra se pretvorila u ljutnju. Nastavila sam ležati i nakon alarma. Naizgled mirna, a iznutra spremna za eksploziju. Svađala sam se! S Bogom, političarima, motivacijskim govornicima, vama, sama sa sobom. Svađala sam se s Tobom, Bože! I to me ne čini dobrim vjernikom. Znam! Ali ja nikada nisam bila knjiški primjer vjernika. Naš razgovor jeste počeo staloženo i mirno. Nisam Te napadala! Pitala sam Te, zašto se loše stvari uvijek događaju dobrim ljudima. Jer, nekako mi se čini da je postalo pravilo. I nemoj mi sada, prodavati floskule, kako svatko dobije onoliko koliko može podnjeti. A Ti, naravno, znaš da ona može. Da je jaka! Oprosti što inzistiram, nije mi jasna ta Tvoja teorija. Zašto bi onaj koji šuti i nikad se ne ž