Možeš i točka

Moraš priznati da je super osjećaj kad živiš „sada". Neopterećen s „jučer". Prepustiš se trenutku i iskoristiš ga najbolje što znaš, umjesto da ga uzimaš zdravo za gotovo. Znaš da baš takvi trenuci i čine život! Sutra i tako, nikome od nas, nije zagarantirano. Moćno, pomisliš! Puno bolje nego da tratiš dane, razbijajući glavu prošlošću, koju ne možeš promijeniti. Ali neposredno nakon što te netko rasturi iznutra, onako kao da je bacio 4 ručne bombe, krenuti dalje i oprostiti, dok još skupljaš rasute dijelove sebe, čini se nemogućim. Olakšat će ti, oni ljudi, kojima nije ispod časti reći da su pogriješili. Koji se ispričaju i pokušaju naći način da vrate povjerenje koje si imao u njih. Postoje takvi! S njima je lakše. Lakše je krenuti dalje. Oprostiti. Pružiti drugu šansu. Zaboraviti! Ponovno vjerovati! Ali postoje i oni drugi. Oni nikada „ne griješe“. Dokazivat će ti to mijenjanjem povijesti. Izvrtanjem činjenica. Ako netko baš treba i biti kriv, pokušat će te uvje

Mlada djevojka stoji na silosu u industrijskoj zoni, u gradu u kojem je industrija odavno umrla. Prijeti da će skočiti! Već nekoliko sati kasnije, horde dokonih dušobrižnika, pišu komentare po društvenim mrežama, koji samo dokazuju, da smo kao društvo, otišli u tri materine. Jer ne možeš od tuđeg očaja, raditi sprdačinu i reći mi kako nismo, negdje usput, poprilično zglajzali. Kakav se to klik mora dogoditi u nečijoj glavi, koliko nesretan i nezadovoljan, vlastitim životom moraš biti, ne da se popneš na silos i prijetiš skokom, nego da od toga radiš vic? Da ti tuđa nesreća, postane zabavna? Da se izruguješ nečijem vrisku za pomoć? Što je, takvoj osobi, dovoljno uvjerljiv vapaj,  da napokon pruži ruku? Zagrli? Sasluša? Utješi? Umjesto da naprosto pretpostavlja. Sreća je postala unosan biznis. O njoj se pišu knjige. Organiziraju seminari. Snimaju videa. Rad na sebi je bitan. Ne tvrdim da nije! Ali u svoj toj utrci za srećom i potrazi za savršenom formulom, koja će

Dobro je kad shvatiš da si samo čovjek. Da nisi savršen i da imaš mane. Dobro je, jer nećeš padati na slatkorječivost. Na lažna laskanja. Na iz koristi, ulizivanja. Kad shvatiš da si samo čovjek, s kvalitetama i manama, znat ćeš razliku između komplimenta i dodvoravanja. Nećeš padati na preseravanja. Prijetvorne odnose i prijetvorne ljude. Koji ti povlađuju, a iza leđa se naslađuju. Neće ti trebati, jer od lažnih komplimenata i podilaženja se ne živi. Niti preživljavati, od toga ne možeš! Dobro je kad shvatiš da si samo čovjek. Da nisi savršen i da imaš mane. Dobro je, jer počneš cijeniti, iskrene odnose i iskrene ljude. One, s kojima znaš na čemu si. Cijenit ćeš one, koji će ti reći da griješiš, kad griješiš. Da cjepidlačiš, kad cjepidlačiš. Da pretjeruješ, kad pretjeruješ. Ali zato što znaš da si samo čovjek, nećeš imati opsesivnu potrebu uvijek biti u pravu! Dobro je to, jer samo tako možeš rasti. Biti bolji, od onog, što jesi sad. A život ima smisla tek kad s

Vidiš ju onako, uobičajeno sređenu, u haljini i štiklama, našminkanu taman toliko da istakne što treba, a da pri tom ne pretjera! Vidiš ju kako korača samosvjesno, s osmjehom, zadovoljna sobom. I to zadovoljstvo kojim zrači, čini ju još privlačnijom! Primijetiš, kako joj sigurno nije udobno u tim štiklama. Zacijelo je površna žena, opterećena izgledom!  Primijetiš kako vjerovatno i smeće baca našminkana. Kako bi bilo bolje da umjesto u šminku, odjeću i frizuru, uloži u kakvu knjigu. Kuharicu barem. „Takve" i tako nikad ne kuhaju! Ti znaš! Vidiš ju u trenirci i tenisicama. Kose podignute u rep i s tek trunkom šminke ili u potpunosti bez nje. Sa stavom! Zadovoljna je kako izgleda. Vidi se! Ti ipak primjećuješ kako je trebala nešto učiniti s tom kosom. Staviti korektor da prikrije podočnjake! I trenirka je više za teretanu, nego za javnost. Nasmiješ se podrugljivo! Ako je sebe toliko zapustila, ne želiš zamisliti kako joj tek kuća izgleda! Vidiš ju u majici na junake iz

Tu negdje, dok sam pekla petu vrstu kolača za blagdane, odslušala sam i tko zna koji po redu: „Što se mučiš, kupi gotove" govor. Slušam ga za blagdane, rođendane, godišnjice, vikende, sasvim obične četvrtke ili utorke. Sjećate se škole i Marcela Prousta? Kako vam je, bar velikoj većini, išla na živce, njegova Potraga za izgubljenim vremenom? Ista osjetila koja su njega vraćala u prošlost, izluđivala su na stotine generacija školaraca. Valjda to nekako dođe s godinama, ali u zadnje vrijeme mi gotovo sva osjetila bude uspomene! One koje izmame osmijeh. I danas, više nego tada u srednjoj školi, razumijem Prousta. Na Badnjak, dok sam razvlačila svaku od 4 kore, za kolač koji je uvijek radila moja teta, mislila sam na nju. Kako bih ju čekala na prozoru, nedjeljom, kad je kod nas dolazila na ručak. Dok sam kuhala kremu, prisjećala sam se, kako je baš ona, uvijek stajala uz moju mamu kad joj je najviše trebala. Pričala sam o njoj, mom sinu, dok sam ribala bij