Tu negdje, dok sam pekla petu vrstu kolača za blagdane, odslušala sam i tko zna koji po redu: „Što se mučiš, kupi gotove" govor. Slušam ga za blagdane, rođendane, godišnjice, vikende, sasvim obične četvrtke ili utorke.
Sjećate se škole i Marcela Prousta? Kako vam je, bar velikoj većini, išla na živce, njegova Potraga za izgubljenim vremenom? Ista osjetila koja su njega vraćala u prošlost, izluđivala su na stotine generacija školaraca.
Valjda to nekako dođe s godinama, ali u zadnje vrijeme mi gotovo sva osjetila bude uspomene! One koje izmame osmijeh. I danas, više nego tada u srednjoj školi, razumijem Prousta.
Na Badnjak, dok sam razvlačila svaku od 4 kore, za kolač koji je uvijek radila moja teta, mislila sam na nju. Kako bih ju čekala na prozoru, nedjeljom, kad je kod nas dolazila na ručak.
Dok sam kuhala kremu, prisjećala sam se, kako je baš ona, uvijek stajala uz moju mamu kad joj je najviše trebala.
Pričala sam o njoj, mom sinu, dok sam ribala bijelu čokoladu, povrh zadnjeg sloja kreme.
Nije do kolača. Niti jednog od ispečenih 5. Kolač se može kupiti. Ali onda nemaš što pamtiti. A ja želim da moje dijete pamti! Da se sjeti naših priča i onog osjećaja dok prstom jedeš ostatke kreme. Kako je "krao" mami red čokolade, namijenjene kolaču, kad bi okrenula leđa. Mahnuo s njim i smijao se, jer ga mama„nije vidjela“. Kako smo se baš tad, dok smo se „borili“ metlicama miksera,umjesto mačeva, dogovorili da moramo pogledati novi nastavak Ratova zvijezda.
I jesmo. Već sljedeću subotu!
Kakvo oduševljenje. Teško se bilo odlučiti koja je scena bolja. Bitka između Kylo Rena i Rey. Ili ona između Rey i Palpatina.
I je li kraj ovaj put zaista kraj.
Raspravljali smo satima nakon kina o Finu, Poe, princezi Lei, Chewbacci i Han Solu...
Junior je sebe nazvao Fran Skywalker. Najvećim od svih Jedia!
Ja sam Ratove zvijezda zavoljela uz starijeg brata. On je na mene utjecao i u filmskom i glazbenom pogledu. Ratovi zvijezda me sjete, svih naših besmislenih rasprava, o Lucasovoj originalnoj trilogiji. Je li moguće čuti eksplozije u svemiru i je li zato film promašen. Ili je unatoč tome savršena bajka o borbi dobra i zla. Onoj između pojedinaca, ali i onoj unutar njih. Sjećam se kako smo se rugali jedno drugom, kad bi se prežderavali, da ćemo ako tako nastavimo, ličiti na Jabba The Hutt- a. Kako smo se pozdravljali s: „May the Force be with you!“ . Kako bi mi se brat rugao, kad bi mi mama napravila punđice (bile su to osamdesete), da sam ista princeza Lea!
Vrate me Ratovi zvijezda, baš kao i ona Bijela pita, desetljeća unazad. I sa zadovoljstvom gledam sina kako uživa u istim kolačima, u istoj bajci.
Dopustila sam mu zato, da s rođacima, u kino ode još jednom, pogleda film i drugi put u svega 2 dana. I prepusti se mašti. Neka mašta čim duže. Čim češće! Neka sanja! I neka nikada ne prestane!
Nadam se, da ću mu uspjeti objasniti simboliku Sile. I da će i kad odraste radije biti Jedi nego Sith. Možda baš zato što smo skupa provodili vrijeme. Radili kolače, umjesto da smo ih kupovali. Zato što smo skupa išli u kino i po zraku mlatarali zamišljenim svjetlosnim mačevima, na povratku kući.
Mogla sam kupiti kolače i torte. Mogla sam čekati DVD izdanje Ratova zvijezda ili skinuti nelegalnu verziju, snimanu iz stražnjeg reda nekog američkog kina, video kamerom. Imala bih tada vremena, sjesti na kauč i pročitati do kraja knjigu, koju sam digla u knjižnici. Fran je mogao sjediti u svojoj sobi i igrati PlayStation.
Ali onda ne bismo lizali, ostatke kreme, prstima. Prisjećali se moje tete, ali i naših zajedničkih Božića. „Davnih" dana, dok je još vjerovao u Djeda Mraza.
Ne bismo mogli uspoređivati, naše učitelje s Jodom i Obi One-om.
Ne bismo danima iznova, reproducirali bitku za Exegol. Ne bismo bili euforični. Uzbuđeni!
Možda će i moj sin, jednoga dana, osjetilima tragati za svojim „izgubljenim vremenom“! Baš poput njegove mame. Možda i njega okus Bijele pite, podsjeti na naše proslave, o kojima će pričati svojoj obitelji. Možda će se, dok bude vozio dijete u vrtić, sjetiti kako je on naš auto, te davne 2019, nazvao Millennium Falcon. A onda će to pokrenuti lavinu uspomena pa će se sjetiti jedne hladne subote, kada je promrzli devetogodišnjak, u trku do auta mahao zamišljenim svjetlosnim mačem i kako ga je djetinjasta mama pratila u korak.
Uspomene su bitne! One se ne mogu kupiti. Ne mogu se
potrošiti! Ne može vam ih nitko ukrasti! One ostaju zauvijek!
S APortala
S APortala
Primjedbe
Objavi komentar