O glazbenim uradcima Maje Š. znam taman toliko, da sam uvjerena kako biste mi ih mogli puštati, dok me držite vezanu u zatamnjenoj prostoriji i pokušavate iz mene izvući dobro čuvanu tajnu. Ali hajka koja se digla na nju, zato što se našminkana i počešljana slikala s vlastitom bebom, svega nekoliko dana nakon poroda, graniči s ludilom.
Koliko to dana od poroda treba proći da se smatra prihvatljivim oprati kosu, našminkati i obući majicu “za po vani”, a da “puk” ne posumnja u vaše majčinske sposobnosti?
Od kad krmeljave oči, podočnjaci i masna kosa definiraju majčinstvo? Na kraju krajeva, pričamo o fotografiji s društvenih mreža! Koliko nesavršenih, nesretnih života i sudbina ste vidjeli na društvenim mrežama? Koliko bora? Koliko podočnjaka? Koliko suza? Tuge?
Koliko vas je objavilo fotografiju s masnom kosom, crvenim očima i smeđim podočnjacima? Od kad to društvene mreže definiraju život kakav zaista jeste? Kako po njima možete odrediti čiji šav više boli? Tko manje spava? Kakav mastitis tko ima? Kome je teže? I tko na koga treba biti ljubomoran?
Listala sam fotografije nakon svog poroda. Kad ih gledaš onako, nasumično, bez nekog jasnog reda, ima tu svega. Najviše smijeha.
Kada bi ih htijela staviti na društvene mreže; dalo bi ih se analizirati. Komentirati i kako mi je kosa počešljana i kako nemam podočnjake. Kako je kuća uredna i kako dijete na svakoj fotografiji ima čistu odjeću! Kako je ispred gostiju posložena uredna plata, kako nema neopranog suđa u pozadini… kako zasigurno imam nekog tko je sve to počistio i kako me ne boli jer sam rodila na “bezbolan” način pa mi se lako naslikavati.
A istina je otprilike ovakva;
Imala sam kompliciranu trudnoću. Prvi put sam u bolnici završila u 2. mjesecu trudnoće, a drugi put sam tamo ostala do poroda. Dobila sam trudove i mjesec i pol, dva odležala u bolnici. U to vrijeme se ginekologija preuređivala i dijelile smo minimalan broj soba s ginekološkim bolesnicama. Odjel je bio pretrpan.
U sobama krevet na krevetu, 37 stupnjeva u bez klime, a na sve nas 2 wc-a. Jedno kupatilo. Jedna tuš kabina. Tuširala sam se u japankama, s braunilom zabijenom u venu. Vrećicu s tokolizom, koja je sprječavala trudove, držala sam u jednoj ruci, a tuš u drugoj. Na tokolizu sam bila spojena 24 sata i tuširanje bez nje nije bilo moguće.
Rodila sam mjesec prerano. Imala kompliciran porod. Rađala sam 10-ak sati uz liječnicu koja je inzistirala na prirodnom porodu. Dijete 10 sati se nije pomaklo s mjesta. Šef odjela je došao u dežurstvo i počeo vrištati kako se beba zaglavila, da nemaju više vremena, da se hitno zovu anesteziolozi i sve pripremi za carski. Do tog trena sam bila otvorena 12 cm. 5 sati sam bila na dripu, uz vlastite trudove i jasno čula razgovor kako je život dijeteta ugrožen.
Osjetila sam sve “blagodati” prirodnog i carskog poroda.
Dva dana sam piškila u vrećicu, a stolicu nisam imala.
Romantično je l’te?
Zašto ovo pričam?
Foto: Instagram Maja Šuput
Kad sam došla u naš, tadašnji, skromni podstanarski stan, osjećala sam se kao u Hiltonu.
Prvi put nakon cca 45 dana sam se otuširala bez braunila i tokolize. Uživala sam u osjećaju kipuće vode koja klizi do bosih stopala. Para se dizala iznad tuš kabine, a kupatilo je podsjećalo na saunu. Nisam izlazila. Nisam se osjećala dovoljno čisto. Trebala sam sa sebe sprati zadnjih mjesec i pol dana. Loših vijesti, depresije, tuge, straha. Gledala sam u modru, izbodenu ruku. Osjećala sam iglu u njoj, iako je tamo više nije bilo. Šamponirala sam kosu s dvije ruke. Hej dvije ruke. Bila sam sretna. Bila sam doma! Bila sam čista!
Dugo, dugo nakon izlaska iz bolnice nisam imala masnu kosu. Nisam smrdila na izbljuckano dječje mlijeko. Bila sam zahvalna na svojoj minijaturnoj kadi i par minuta tuša svako toliko.
Je li boljelo? Sve! Od pokušaja prirodnog poroda i od carskog reza. I od činjenice da suprug nije mogao dobiti više od 2 dana slobodnog. I da sam uglavnom bila prepuštena sebi.
Mama je prvih dana dolazila staviti i skupiti veš, opeglati, donosila ručak, ali od početka sam tvrdoglavo inzistirala da ne ostaje i da sve pokušam i uradim sama. (Oduvijek sve želim sama! Ne želim da me se žali! Da se skakuće oko mene. Ne kupim bodove na svoju “bespomoćnost”. Ne volim “žrtve” i ne snalazim se u ulozi takve. )
Suprug je radio 10-ak, 12 sati na dan i većinu stvari vezanih uz bebu sam radila bez njegove pomoći.
Bila sam strahovito umorna.
A na fotografijama…
Oprana kosa. Čista majica. Ponekad maskara i ruž za usne. Osmijeh! Uvijek!
Jesam li zbog tog osmijeha bila lošija mama? Je li me manje boljelo, jer mi je kosa bila čista?
Osjećala sam baš svaki prorezani mišić. Osjećala sam suze koje su se slijevale niz lice kad bih se pokušala sagnuti i primiti bebu. I strah da bol neće proći. Osjećala sam puna crijeva, iz kojih sadržaj još dugo, dugo nije izlazio van. Osjećala sam kako se sve raspada u meni kad bih sijela na wc. Osjećala sam glavobolje od nespavanja. Osjećala sam ubrzane otkucaje srca, od dugotrajnog primanja tokolize. Lupalo je, kao da će iskočiti iz prsnog koša, Osjećala sam kako mi se kapci zatvaraju, a ne bi smjeli. Jer sam sama, jer je on budan. Osjećala sam strah i nesigurnost je li sit. Dobiva li na težini. Razvija li se kako treba.
Osjećala sam i sreću. Olakšanje, nakon mjeseci straha. Diže ručice. Nožice. Plače. Smiješila sam se!
Često sam se smiješila!
Nema tu nikakve romantike. Uljepšavanja. Bilo je dana kad je bilo teško. Kad sam htjela spavati, a nisam mogla. Kada sam bila gladna, a nisam jela. Kada je plakao, a nisam znala zašto. Kad sam plakala skupa s njm. Kad me bljucnuo, popiškio, pokakao.
A onda bi uhvatio moj prst sa svojih 5 minijaturnih prstića, držao čvrsto i ne bi puštao. Pogledao me krupnim plavim okicama. Ja sam bila njegovo sve! Gledala sam i ja njega.
“To malo čudo je moje! Moje!”
I ništa više mi nije trebalo. Ništa mi nije nedostajalo u tom trenutku. Ni kava, ni večere, ni izlasci, ni putovanja.
I možeš biti i umorna i tužna i znojna i uprljana. Ali osmjeh koji ti dođe na lice od samog pogleda na njega…
Briga kad ima temperaturu. Snaga koju skupiš, od ne znaš kud, kad više ne možeš. Osjećaj praznine kad ga ostaviš u vrtiću. Veselje dok se dodajete loptom. Uzbuđenje kad prvi put odete skupa u kazalište ili kino. Ushićenost na prvi crtež koji čuvaš i 10-ak godina kasnije. Ponos kad ga nešto naučiš. Strpljenje kada griješi i dok ga pokušavaš usmjeriti. Zahvalnost, jer izrasta u dobro dijete! Razdraganost kad nesebično dijeli. Vedrina dok se smije, pijeva veseli. Ushićenost jer je pozitivno, zahvalno i veselo dijete.
Zanos, jer u tom sudjeluješ.
Taj osjećaj govori koliko si mama!
Ni čista kosa, ni ruž za usne! A najmanje retuširane fotografije za javnost. Ne sudite živote po njima. Kad se aparat odloži na policu, ono što ostaje, to se računa! To je život!
Primjedbe
Objavi komentar