Zamišljam nekad da sam hrabra. Ne onako, ‘umri muški’ hrabra. (Ne volim puške, krv i ubijanja.). Zamišljam da sam dovoljno hrabra za rezove. Za šaku o stol. Za ‘dosta’. Uklanjanje onog što guši, sputava, lagano ubija. Zamišljam da sam hrabra. Onako… baš kurčevita. Da ne dajem druge, treće, četvrte, pete šanse. Zamišljam nekad da sam hrabra. Da ne vjerujem bezuvjetno. Da se ne nadam uzaludno. Da prekrižim. Da zauvijek zaboravim. Zamišljam da sam hrabra. Da imam muda, da na bezobrazluk vratim bezobrazlukom. Da nisam pristojna prema nepristojnima. Da vratim ono što dobijem. Da im se u lice nasmijem. Zamišljam da sam hrabra za srednji prst, svima onima koji ga zaslužuju. Bez razmišljanja. Bez možda. Bez što ako…. Zamišljam da sam dovoljno hrabra, da ne ubijam sebe pristajanjem na kompromise. Da imam razumijevanja za druge, on oliko koliko ga drugi pokazuju meni. Da imam za njih poštovanja, koliko ga i primim. (Niti grama više.) Zamišljam da sam makar toliko hrabra, da promijenim sebe
Mogu se usuditi. Mogu pokušati. Mogu se truditi. Mogu uspjeti. Mogu se dati. Mogu pomoći. Mogu voljeti. Mogu se smijati. Mogu sjediti na suncu ili šetati na buri. Mogu raditi anđele u snijegu k’o da mi je 10. Mogu biti emotivna, melodramatična i patetična. Mogu biti ironična, samokritična i sumnjičava. Mogu biti samopouzdana. Mogu biti pompozna i ekscentrična. Mogu plakati. Mogu vrištati. Mogu se ljutiti Mogu se razočarati. Mogu oprostiti. Mogu presjeći. Mogu otići. Mogu se zatvoriti u sebe. U sobu! Biti neshvaćena. …ali ne moram, ako neću. Ne moram svima biti najbolja. Ne moram trpjeti nepoštivanje. Ne moram šutjeti. Ne moram otići pognute glave. Ne moram uvijek potvrdno kimati glavom i povlađivati. Ne moram svakome i uvijek biti dostupna. Ne moram nikog uvjeravati da sam dobro, kada sam loše. Ne moram dijeliti javno statuse da “do(po)kažem” svoju sreću. Ne moram u nedogled imati razumijevanja, za onog tko ne razumije men