Možeš i točka

Junior se "zarazio" Harry Potter-om. Sve je počelo poprilično bezazleno. Zatražio je jednu večer da mu izmislim neku priču. Kako ja taj dan, nisam bila sklona improvizaciji, prepričala sam mu ubrzanu verziju Kamena mudraca. U pravu ste, varala sam! Ali u moju obranu, priznala sam da nisam autor djela. Dan poslije smo počeli čitati prvi dio Harryevih dogodovština. Morala sam uskakati s objašnjenjima tko su bezjaci, mutnjaci, smrtonoše... ali stranicu po stranicu i ljubav je rođena. Prilikom sljedećeg posjeta knjižnici (uvijek idemo skupa); uzeo je one nastavke, koje mama nije imala u svojoj kućnoj biblioteci. Da, jedna sam od onih koji posude knjige nekome i onda me sram tražiti ih nazad. Vi koji ih još uvijek imate, osjetite se prozvanima! Dakle Harry Potter i osmogodišnjak. Prerano? Nikad nije prerano da zavole čitati. Nakon knjiga, prešli smo na filmove. Sve je bilo u redu do sedmog nastavka! Kraj filma. Vilenjak Dobby spašava Harrya, Ro

Valentinovo ili Antivalentinovo? Inače imam generalan stav da volim slaviti sve. Božić(oba), Hanuku, Valentinovo, Antivalentinovo... Ako se jede, pije i dijele pokloni, tu sam. Nemam nikakvih predrasuda prema "slavljima". Okorjeli protivnici Valentinova, izvlače kao jedan od glavnih argumenata, komercijalizaciju istog. Američku izmišljotinu. Ako ćemo baš u detalje nismo li komercijalizirali i Božić? Dječji rođendani?Jeste li bili skoro na kojem? Počinju ličiti na mala vjenčanja. Uz pozivnicu sve češće dobijete i listu želja, razmaženog derišta. Komercijalizacija? Ma nee. Zagovornici Valentinova kažu da treba slaviti ljubav. Lijepo! Ako je slavite i svaki drugi dan. Moja druga polovica, jučer me iznenadila na pauzi i na posao mi je donio ružu. Nije me briga ako nisam cool što ću reći, ali jučer sam bila baš sretna, što nije u grupi Antivalentinova. Sretna sam i zato što je moj. Svaki drugi dan u godini. Što mi na neki utorak koji nema veze s Valentinovom, godišnjicom

Nedavno sam osobu, kojoj sam beskrajno mnogo vjerovala, "uhvatila" u laži! Ne u jednoj od onih majušnih, "bijelih" laži. Znate ono kad vam najbolja prijateljica kaže, da nema baš ništa za obući. Ili kad vam klinac koji stoji pored prazne kutije keksa tvrdi da nije on strusio 250 g. u 12 min. Ili kad kolega puše da mu je baš "težak" dan, a u odrazu prozora vidite da zuji na internetu...Nije to bila jedna od takvih situacija. Ovo je jedna od onih, kada sjedite sklupčani na kauču i pokušavate dokučiti što se dovraga upravo dogodilo i zašto. Dok sam tako premotavala sve iznova u glavi, na pamet mi je odjednom pala rečenica iz knjige, koju sam prije koji mjesec čitala! Zapravo je smiješno kako mi uvijek glavom, lete nekakvi citati u ovakvim situacijama. U moru misli koje su mi se rojile po glavi, jedna se progurala naprijed: "Povjerenje je najvrjednija čovjekova imovina!" I zaista, to je to! Bilo u poslu, bilo privatno, najvrjednije što možete