Junior se "zarazio"
Harry Potter-om. Sve je počelo poprilično bezazleno. Zatražio je jednu večer da
mu izmislim neku priču. Kako ja taj dan, nisam bila sklona improvizaciji,
prepričala sam mu ubrzanu verziju Kamena mudraca. U pravu ste, varala sam! Ali u moju obranu, priznala
sam da nisam autor djela. Dan poslije smo počeli čitati prvi dio Harryevih dogodovština. Morala sam uskakati s objašnjenjima tko su bezjaci, mutnjaci, smrtonoše... ali stranicu po stranicu i ljubav je rođena. Prilikom
sljedećeg posjeta knjižnici (uvijek idemo skupa); uzeo je one nastavke, koje
mama nije imala u svojoj kućnoj biblioteci. Da, jedna sam od onih koji posude
knjige nekome i onda me sram tražiti ih nazad. Vi koji ih još uvijek imate,
osjetite se prozvanima!
Dakle Harry Potter i
osmogodišnjak. Prerano? Nikad nije prerano da zavole čitati.
Nakon knjiga, prešli smo na
filmove. Sve je bilo u redu do sedmog nastavka! Kraj filma. Vilenjak Dobby
spašava Harrya, Rona i Hermione iz kuće Malfoy-ovih. U zadnji tren! Neposredno
prije nego što su ih trebali predati Voldemortu. Baš kada su se trebali
apartirati, Bellatrix Lestrange smrtno rani Dobbya. Junior je znao da će
Dobby umrijeti. I nije bio sretan tom odlukom J.K. Rowling. Ali u trenutku kada
je vidio ekraniziranu verziju, u kojoj Luna posljednji put Dobbyu zatvara oči,
počinje neutješno plakati! Niti sve pročitane knjige svijeta, ga na to nisu
mogle pripremiti. Koliko god je bio tužan kad je to čuo (čitao) prvi put,
toliko je plakao kada je to vidio, drugi put. Ponavljao je neprestano, sedmi
nastavak je najgori. Podsjetila sam ga na Dobbyeve riječi, kako je sretan jer
je pomogao Harryu. Nije pomoglo. Rekla sam da će živjeti u srcima onih
koji ga se sjećaju, onoliko dugo koliko će živjeti njihovo sjećanje. Nizala sam rečenicu za rečenicom. Ni sama više ne znam nakon koje se smirio. Iako su suze i dalje tekle. Iako je sedmi nastavak najgori. A Bellatrix gora i
od samog Voldemorta. Zbog svega što je napravila Sirus Black-u, ali i zbog Dobbya.
Legla sam tu večer uz juniora i pričala
s njim dok nije zaspao. Radim to i inače. Ali sada sam nastavila ležati i
razmišljati dugo nakon što je on utonuo u san. Strašno ga je to pogodilo! Plakao
je kao da je Dobby član obitelji! Jesam li pogriješila? Harry Potter? Knjiga s
toliko pogibija dobrih likova. Prerano za jednog osmogodišnjaka? Ne, nisam se
predomislila. Većina roditelja preispituje svoj odgoj. Radimo li sve kako
treba? Trebamo li što učiniti drugačije? Svaki roditelj, sam sebi, postavi milijun takvih pitanja. Ja
sam uvjerena da sam pogriješila u hrpi stvari. Iako sam se trudila dati
najbolje od sebe. Ali trebaju li me
zabrinuti njegove suze i tuga za vilenjakom, iz priče o malom čarobnjaku? Ne vjerujem!
Empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina. Ona je temelj suosjećanja,
altruizma i most ka izgradnji intimnosti i bliskosti s ljudima. Svjesna sam da
je empatija urođena sposobnost. Ali isto tako sam svjesna da ju treba razvijati
da bi opstala. Empatično ponašanje njegovih roditelja, vjerojatno je najuspješniji
način za djetetovo učenje empatije. Način na koji roditelji pokazuju svoju
empatiju, je daleko važniji od riječi koje govore. Zato me ne brinu te suze! Ako
smo i griješili u dosadašnjem odgoju, te suze su potvrda da smo suprug i ja , makar nešto napravili kako treba. Zabrinulo bi me da se nije rastužio zbog
simpatičnog Dobbya! Zabrinulo bi me kada ne bi pokazao empatiju, makar pričali
i o vilenjaku! Zabrinulo bi me kada se ne bi veselio tuđoj sreći! Zabrinulo bi
me kada ga ne bi bilo briga je li povrijedio nekoga svojim riječima ili
postupcima. Zabrinulo bi me kada ne bi pokazao interes pomoći drugima. Zabrinulo
bi me kada ne bi pokazao razumijevanje za druge. Dok god iskazuje ljubav i brigu,
iskreno svim srcem, nemam razloga za brigu! Ne trebaju nas brinuti dječje suze
u ovakvim trenutcima. Treba nas zabrinuti nedostatak istih!
„Could a greater miracle take
place than for us to look through each other’s eyes for an instant?“
Henry David Thoreau
Primjedbe
Objavi komentar