Bilo je to vruće, sparno ljeto. Još jedno u nizu onih, za koje su govorili da će biti najnepodnošljivije do tad. Jasno se sjećam tog dana. Točno tog trenutka zagušljivog, nedjeljnog popodneva. Sjedila sam zamišljeno, uz šalicu popodnevne kave i razmišljala kako pokazati istinu nekom tko ju ne želi vidjeti. Napisala sam bezbrojne dijaloge u glavi. Potkrjepljivala rečenice opipljivim dokazima. Smišljala scenarije s happy end-om. Bila sam uvjerena kako će uz takve argumente, ovaj put, zasigurno shvatiti.
Pokušavala sam i nebrojeno puta
do tada. Nisam uspijevala. Za trenutak sam pomislila kako ovaj put mora biti
drukčije. Samo za trenutak. A onda sam shvatila kako, taj put, nije ništa
drukčiji od svih onih prije. Kako nema baš nikakvog razloga da i ishod ne bude
isti. Koliko još dana, mjeseci ili godina moram provesti uvjeravajući nekoga,
kako je to što priča najobičnija laž? Potrajala je ta monološka trakavica još
koji trenutak, a onda sam ispod glasa, uz zadnji gutljaj kave, rekla samoj
sebi: „Nemoj si nikad više dozvoliti, da uđeš u raspravu, s osobom koja je
uvjerena u svoje laži!“ Osjetila sam istovremeno razočarenje ali i golemo
olakšanje. Zaista sam vjerovala, sve do
tog trenutka, kako će moja nakana da objasnim, uroditi plodom. Tuga i bijes su
se izmjenjivali kad sam shvatila da nikad u tome neću uspjeti. Predugo sam bila
fokusirana na to da dokažem tko sam. Kao da je to postala moja misija. A jedino
u čemu sam uspjela, jeste dopustiti toj osobi da kreira moje raspoloženje. Da me
njezine riječi uznemire. Povrijede. Emocionalno unište! Umjesto što sam se
opravdavala i dopuštala da me sudi netko tko me ne zna, trebala sam ignorirati.
Nisam shvaćala da je stavove i riječi nekih ljudi, najbolje ignorirati. Jedino
tako sam mogla zaštiti sebe. Znala sam da laž ne može postati istina, koliko
god puta bila ponavljana. Koliko god onaj koji ju izgovara, vjerovao u nju! Laž
je samo laž! Ali ako netko vjeruje u nju svim svojim srcem, ako je uvjerio sebe
da je laž istina, ja ga nikad neću uspjeti uvjeriti u suprotno.
Koliko sam samo vremena potrošila
uludo? Zbog nekog tko to nije zaslužio! Koliko dugo sam se trudila promijeniti,
nešto što nije bilo moguće mijenjati? Tog sparnog nedjeljnog popodneva, kada
sam napokon shvatila kako sam nemoćna promijeniti spomenutu situaciju, postala
sam moćnija nego ikad prije. Sve ovo vrijeme dok sam se borila s vjetrenjačama,
sprječavala sam samu sebe da krenem naprijed. Stajala sam zakopana u mjestu i
nadala se nemogućem. Valjda je tako moralo biti kako bih naučila. Povrijediti
me može, samo onaj kome to sama dopustim. Bilo je pravo vrijeme da zatvorim
vrata za sobom. Da se okrenem i krenem dalje. Pravo vrijeme za novu stranicu.
S APortala
S APortala
Primjedbe
Objavi komentar