Put do uspomena

Danas sam radila prefinu kokos tortu. Ludi smo za kokosom u svim verzijama. Ma ludi smo za slatkim u svim verzijama. Počastim nas, stoga,  tjedno barem jednom domaćom slasticom.

Dok se torta hladila, izribala sam pod. Iako sam ga i jučer temeljito oprala.

Nedjelja je! Umjesto da ležim na kauču s tonizirajućom maskom na licu, ja mlataram mopom po kuhinji.

Jesi li čula za onu: "Neće se vaša djeca sjećati, čistih pločica. Sjećat će se zajedničkih uspomena!" Ili tako nekako. Nemoj me hvatati za riječ. Ali padne mi na pamet u ovakvim trenutcima.

Nikad nisam razumjela što bi to trebalo značiti? Ako mi je kuća čista, uredna i ako kuhamo svakodnevno, da su mi djeca uskraćena za uspomene? Trebam li se osjećati krivom zato što ne pravim kolače samo za rođendane i blagdane? Zato što sam danas „izgubila“ par sati, da bih napravila punjene, zapečene paprike? Jesam li zato loša mama? Bih li bila bolja, da smo, jednostavno otišli na burger? Imaju te neke žene, sposobnost nabaciti osjećaj krivnje, jer je tebi uvijek "sve na mjestu", iako imaš djecu. Normalnije bi bilo, da se spotičete preko lopti i pobacanih tenisica.

Nisam bacila mop i proklinjala činjenicu što mi obitelj voli fino jesti. Ili što sam ja opsjednuta čistoćom i "redom" pa sada umjesto da "stvaram uspomene", pečem i čistim. Kakva glupost! Zašto bi jedno isključivalo drugo?

Što kad bih ja rekla da se, oni koji misle da je to nemoguće, ne znaju organizirati? Da su neuredni? Lijeni možda? Da nisu naučili djecu ili supruga da spreme za sobom? Da svatko, bez obzira na godine, može učiniti nešto da olakša kućni zadatak onom drugome? Da ako to ne znaju i ne rade, moraju birati između pospremanja i uspomena? Što kada bih ovako uzvratila na te „optužbe“ kako ja i meni slični, bolujemo od opsesivno kompulzivnog poremećaja, jer ne skačemo preko igračaka? Da zbog toga, zanemarujemo djecu? Da želim biti bezobrazna, mogla bih to reći. Ali neću!

Ne brinite za naše uspomene. Imamo ih pregršt.

Nakon što smo skupa ukrasili tortu, 2 sata sam sa sinom i nećakom igrala monopol. U kući koja je mirisala na kokos i s pločicama u kojima ste se mogli ogledati. Smijali smo se iz sveg glasa dok smo gubili i dobivali u igri bez kraja. Čiste uspomene, rekla bih.

Cijelo ljeto stvaramo uspomene! Družili smo se s obitelji i prijateljima uz roštiljanje, šetnje i odlaske na ljetne turnire, feštice, koncerte... Odlazili na more. Učili juniora skakati na glavu. (Svladano!) Salto. (Svladano!) Bila sam jedina mama koja skače sa skakaonice od 5 metara da ohrabri sina na isto. (Svladano!) Zauvijek ćemo se po tome sjećati ljeta 2019. Uspomene? Da, te i još pregršt drugih. Skakanje sa stijena od 7,8 metara. Ronili smo. Vadili školjke. Išli na japanske delicije, s valjda jedinim devetogodišnjakom, koji će između sushi- ja i hamburgera, uvijek prije izabrati ono prvo. Putovali smo.

Kako se mijenjaju godišnja doba, mijenjamo navike. Umjesto na plažu, idemo u nacionalne parkove, piknike uz rijeke, penjemo se po planinama... Za kišnih dana igramo društvene igre (imamo ih više od bilo koje igraonice). Crtamo. Idemo u kino ili knjižnicu! Družimo se s prijateljima na kućnim „zabavama“, uz kobase u tijestu i browniese.

A stignemo imati i kuhani ručak, kolače iz vlastite pećnice, čistu odjeću i dom.

Nabrijane feministice će viknuti: "Ehej stani! A gdje je tu, uz posao, vrijeme za tebe?" Ne brinite!  Imam vremena za dobru knjigu. Upravo čitam zanimljiv triler Samuela Bjørka. Suprug i ja često "organiziramo" filmske večeri u dvoje.  Nađe se vremena za frizuru i nokte. I onu tonizirajuću masku za lice, s početka teksta.

Ali moje vrijeme, nije samo ono kada sam sama. Moje vrijeme je i vrijeme s njima. Ja zaista volim biti sa svojom obitelji. Tako punim baterije i hranim se energijom.

To što nam odjeća nije prebačena preko stolica i što je posteljina na krevetu zategnuta, a krevet uredan, ne znači da svakodnevno manijakalno čistim prašinu i ribam fuge četkicom za zube. Da zbog toga nemam vremena grliti i ljubiti moje. Stvarati uspomene. To samo znači da ne volim nered. Ni hranu iz vrećice.

A ponekad... Ponekad ne operem prozore, jer „znam“ da će sutra kiša.  Ponekad je za ručak samo pizza. Ponekad mi se ne da ništa i samo se bacim na kauč, iako vidim tragove od prašine na polici u dnevnom. Skinem naočale za vid i sve bude baš kako treba biti. Ali to je ponekad. Svi imamo te „ponekad“ trenutke. Ne uzrujavam se zbog njih. Nisam super mama, ni super supruga. Više se ni  ne zavaravam da postoje takve. Iako se mnoge trude odati takav dojam. Dijeleći, pri tom savjete koji su jedini ispravni. Nemaju alternative.

Imam i vrline i mane. I pjevam i vičem. I volim i ljutim se. Volim iako se naljutim. Nisam najbolja od svih žena. Ali pokušavam biti najbolja za svoju obitelj i sebe.

I u tome je poanta, a ne u čistom ili prljavom podu. Ljudi zaboravljaju da nismo svi isti. Nemamo svi isti put do uspomena. Nemoj slijepo čitati upute iz knjiga ili s portala, što je najbolje za tvoju obitelji i tebe. Nemoj slušati druge i uspoređivati se s njima. Ne dopusti im da te uspoređuju sa sobom i postavljaju sebe za primjer savršenstva. Pogriješit ćeš. Pa neka su oni i savršeni u svom svijetu, u tvom to možda ne bi bili.

Možda ja jesam sretna s čistim podom, kokosovom tortom i izlaskom na  sushi. Možda mene i moje vesele skokovi s visina u more i monopol nedjeljom navečer. Ali ti nisi ja! Vi niste mi! Ti ćeš možda biti sretnija ako neoprano suđe ostaviš za kasnije i odeš trčati u park. Možda tvoja djeca, ne vole društvene igre, ni kolače pa ćeš radije s njima otići na sladoled. Stvoriti neke vaše uspomene. Budi najbolja ti. Ona koja će usrećiti sebe i time ljude oko sebe. Ali ne dopusti nikom da ti kaže kako tvoj način nije dobar. Razmisli o tome možeš li drukčije. Bolje! Svaku opciju razmotri prije odmahivanja rukom i odbijanja. Krajnja odluka je u konačnici, samo tvoja. Vaša. Oni drugi, ne žive tvoj život. Ne znaju je li tvoj način ispravan. Ni moj. Jer vidiš, uspomene se mogu pisati i uz čiste pločice, iako su mene mnogi nastojali uvjeriti u suprotno!

S APortal-a