Možeš i točka

Vjeruješ li u bajke? Da su sve „princeze“, naprosto idealne? Vjeruješ li, da im je kosa, uvijek savršeno valovita? Da kad se umiju, ne speru s lica one privlačne obrve, trepavice i olovkom zadebljane usne? Da njihovi „prinčevi“, bez zadrške, spuste dasku na wc školjki  i da baš uvijek otvore vrata, uz blagi naklon? Vjeruješ li, da su im djeca uvijek poslušna? Da nikada, ne trebaju podići glas na njih? Da ih druge kolege „prinčevi“ i „princeze“, nikada ne izlude i da se baš svaki ponedjeljak, uz osmijeh ustanu iz kreveta uz uzvik: „Ja obožavam svoj posao!“?   Vjeruješ li, da su im kuće uvijek brilijantno čiste? Da im nikad ne promakne mrlja na podu? Da svakodnevno izlaze na večere i da nikad ne pojedu nezdravi sendvič, u pidžami uz TV? Vjeruješ li da im svaki izlazak bude turbo zabavan i da nikad ne požale što nisu ostali kod kuće? Vjeruješ li da su uvijek dobre volje i da nikada nemaju loš dan, kada im se ne da ustati iz kreveta? Zaista vjeruješ u celofan umotanu priču, pro

Prilika čini lopova, kažu. Jesmo li zaista  svi u stanju  prevariti, ukrasti, lagati, zabiti nož u leđa, ako za to imamo šansu?  Je li jedina razlika između onih koji to čine i onih koji ne čine, ta što su se jedni „našli u prilici“, a drugi ne? Ili je to samo izgovor, kojim „lopovi" opravdavaju sami sebe? Ljudi kad se nađu u „prilici“, pokažu svoje pravo lice. Maske padaju! Osoba s čvrstim uvjerenjima se neće promijeniti, zato što su se promijenile okolnosti. Kada su prave vrijednosti usađene u tebe, kada ih istinski živiš i vjeruješ u njih, nećeš ih gaziti zbog prilike za brzim napretkom u karijeri, zbog više novca na bankovnom računu, zbog titule. Nećeš prevariti partnera, jer ste trenutno u zategnutim odnosima pa ćeš mu se tako „osvetiti“. Nećeš susjedu baciti otpad u dvorište, jer je ovaj tjedan on na putu, a tebi je reciklažno dvorište daleko. Nećeš ukrasti, jer te nitko ne gleda i proći će ti neopaženo. Nećeš nekog istući ili povrijediti, j

Nemoj se hvaliti kako te nije briga „što će drugi reći“, a konstantno tražiš njihov aplauz. Tražiš da te primijete! Što je čovjek nesretniji iznutra, više mu treba odobravanja izvana. Više pljeska, više divljenja, više tuđe podrške. Više materijalnih stvari! Možeš kupiti novu haljinu. Otići na putovanje. Pohvaliti se skupom frizurom ili novim noktima. Dobiti stotine lajkova, na društvenim mrežama s nedavne večere ili izlaska s frendicom! Može te to učiniti „velikom“, jer će ti drugi napokon  „zavidjeti“ na zabavnom i sretnom životu. Dokazat ćeš svima onima, koji te nikad nisu primjećivali, kako ipak jesi „cool“. Može ti to navući osmjeh. Jačati ego!  Ne kažem da ne može. Može! Za trenutak. Svi će vidjeti onu pomno retuširanu i dorađenu tebe. Bez rana i ožiljaka koji peku. I bit ćeš sretna dok reflektori svijetle u punoj jačini. A kad se počnu gasiti jedan po jedan... kad nastupi tama i ostaneš sama sa sobom, rana će boljeti jednako kao i prvog dana. Možda i više! Jer niš

Nikada nisam imala problema s prekomijernom  težinom! Nisam morala paziti na prehrambene navike, niti brojati kalorije. Moj problem nikada nije bio višak kilograma. Bio je upravo obrnut. S druge strane kazaljke na vagi, recimo to tako. Psihički jednako destruktivan. Nimalo lako rješiv! U jednom periodu svog života, sam, iz zdravstvenih razloga, poprilično smršavjela. 43 kg. 169 cm. Marina? Da, ali u nekom drugom tijelu! Naravno da to nisam htjela. Naravno da sam bila svjesna da to pogoršava, ionako lošu zdravstvenu situaciju. Naravno da sam bila svjesna da to nije estetski lijepo. Naravno da sam znala da za to nisam kriva. Naravno da sam to pokušala popraviti. Naravno da to ne ide tako lako! Izgledala sam loše. Nastojala sam nedostatke, prikriti odijevanjem, ali sva odjeća koju sam imala od ranije, bila mi je prevelika. Odjeću sam kupovala na dječjim odjelima. Mrzila sam odlazak u shopping! Bila sam prestara za haljine s mašnama, šljokicama i super junacima