Quality time

Da mu dopustim, moj sin bi mogao gledati You-Tube na mobitelu, 24 sata na dan. Svakodnevno! Popustim u pravilu jedino kad sjednemo u auto i krenemo na put! Svaki put se razveseli mogućnosti neograničenog interneta. I svaki put se na putu svađamo kad mi treba vratiti mobitel! Vraća mi ga, naime, u pravilu nakon prijeđenih 2 km! Molim ga i kumim da još malo gleda Mudju ili koga već, ali ne! On će radije svakih minutu i pol pitati gdje smo i koliko još ima. Svakih 15 minuta, uz jecaj promuca kako smo ga lagali i da „to gdje putujemo“, nije blizu! Put od stotinjak kilometara zna se činiti kao stogodišnje putovanje!

A nekada to zaista i postane. Obožavam svog muža! Dugo smo skupa, a ja ga volim kao i prvog dana. Ali kako taj čovjek zna izluditi druge, to svijet nije vidio! Njih dvojica u istom automobilu i zabava je zagarantirana. „Stani na benzinsku, blizu si rezerve!“ blebnem naivno, jednom na autoputu. Kao da ga ne znam! „Ma što ti je, nećemo sad gubiti vrijeme, treba iskoristiti ovako lijep dan! Pa nije se još ni lampica upalila! Stat ćemo u Skradinu kad se spustimo s autoputa!“  Samo da napomenem, ako ikad putujete u tom pravcu, u Skradinu, nema benzinske stanice! Mi smo to saznali na teži način. Trebali smo ići na Krku! Najbliže nam je, rekli su, otići u Kistanje pa se tamo spustiti u Nacionalni Park. Lokalci znaju. Pusti GPS! Došli smo u Kistanje. Srećom benzinska stanica radi svaki dan! Osim nedjeljom i praznikom. Bila je nedjelja! Kazaljka se sad spustila poprilično nisko. Ljudi su nam savjetovali da odemo do manastira na Krki i da nam popadija „posudi“ benzin.  A najbolji muž na svijetu  je smireno odlučio da je pravo vrijeme za kavicu. Najbliža pumpa je naime sada bila u ... Kninu! Ima li što ljepše od kave u takvoj atmosferi. U autu nisam skidala pogled s kazaljke. Vrijeme nikad sporije nije prolazilo. Oko nas ni traga civilizaciji. Da nam auto tamo stane, jedino bi nas kojoti mogli pronaći. Ako se i oni izgube! Nismo sreli niti jedno auto. Vidjeli niti jednu kuću. Sin nam od onda ima PTSP. Opsjednut je stanjem goriva u rezervoaru. Čim sjedne u auto prvo se nagne prema kontrolnoj ploči, provjeri stanje, a onda se veže. Pored svake benzinske viče; „Možda ne bi bilo loše da dolijemo goriva. Za svaki slučaj!“

Imala sam sreću i puno sam putovala cijeli život, ali ništa baš ništa se ne može usporediti s prizorom Knina ispred nas. Krka je prekrasna. Definitivno moj najdraži Nacionalni park! Bili smo valjda na svim mogućim ulazima u njega, ali taj mir koji sam doživjela na stanici INE, neusporediv je s ičim.