Možeš i točka

U petak popodne, se spremalo nevrijeme. Držala sam jednom rukom mikser u ruci, drugom dodavala kakao u smjesu i gledala kroz prozor, kako olujni vjetar, diže presušenu prašinu u zrak. Samo da se smiri do nedjelje! Fran mi je pomagao raditi kore, u obliku slova F i broja 10. Neprestano je ponavljao, kako zna da će ovo biti, dvije najbolje rođendanske torte do sada. Sjećaš se, kako si mi za 6.rođendan, radila tortu na Real do 3 ujutro? Neću nikad zaboraviti! (I neću. Ruke su mi se lijepile o fondant, dok sam pokušavala položiti krunu s Realovog grba, na bijelu podlogu. Slika mi se duplala pred očima, a ruke su se lagano tresle, ali nisam odustajala.) M. me je i ove godine, kad je vidio što sve radim, pitao, zašto baš svaki put moram raditi “ceremonije” s 2,3 torte i bilijun kolača. Zašto ne napravim ili kupim jednu tortu, čips i kroki, “kao druge mame”. Zato, što se za 4 godine, neću smijati sa sinom i pričati o tome, kako smo slagali čips u plastičnu posudicu! Volim dati

Ne volim ga! Možda ga čak malo i mrzim! Zašto? Zato što je zločest? Je li zločest prema tebi? Ne! Ali prema njemu jeste. Govorio mu je ružne stvari. Možda mu se ispričao, a da ti ne znaš. Mama, trebao je misliti prije nego što je sve to rekao. I prije nego što je to još jednom ponovio. I još jednom. I što ako se ispričao? Riječi ostaju u glavi zauvijek! Ne možeš ih izbrisati. Muk! Uzela sam žličicu sladoleda i zaustila... a onda sam samo duboko udahnula i naslonila se nazad na sjedalicu. Riječi ostaju u glavi zauvijek! U pravu je! Većina o tom ne razmišlja. Mlataraju riječima kao sa sabljom, štrca krv na sve strane, a onda su u čudu kad se netko uvrijedi, naljuti, zalupi vrata i ode. Hvala ti! Zašto? Zato što si me podsjetio, na nešto, što većina odraslih zaboravi! Nasmijao se. Slušaj me sad, pametna glavo. Ništa i nitko nije vrijedan mržnje. Kad mrziš, osjećaš se loše! Uništavaš sebe. Nema ništa gore od toga da se uništavaš zbog ljudi, koji toga nisu vrijed

Činilo mi se, kako mi se glava raspada na milijun sitnih dijelova. Komadići su frcali na sve strane. Na njima djelići teniskih turnira, noćni klubovi i svadbe - nova žarišta, maske, distance, sveopća paranoja, izbori, prazna politička obećanja, priče o ustašama i partizanima dok se zemlja ekonomski raspada, otkazi, ekonomski krah, generalni raspad sistema, neizvjesnost, uplašeni, ravnodušni, frustrirani i sitničavi ljudi. Lažna kolegijalnost. Lažna prijateljstva. Isprazne rasprave. Zauzimanje strana. Ogovaranja! Taština. Neprestano zabadanje nosa u tuđe živote. Mlaćenje prazne slame. Uspoređivanja. Ljubomora. Zavist. “Ja sam Bog”ili “nije to moj posao” stav. Vječite žrtve, koje postaju zlostavljači. Razbijam glavu pokušavajući shvatiti, kako netko koga su ignorirali, kome su podmetali nogu, za kojeg su se molili da ne uspije, to može zaboraviti i početi i sam ignorirati, podmetati nogu i moliti se da netko drugi ne uspije. U glavi ringišpil. Vrti se sve brže i brže. Ne mogu ga zaus

Trebalo mi je možda nekih 30-ak godina, da shvatim, kako te ljudi tretiraju onako kako im dozvoliš. Ne volim sukobe. Da bih ih izbjegla, redovno sam davala druge prilike. I treće. I četvrte.  Pete... Sve do jednog ljetnog dana, prije nekih 7,8 godina, kada sam odlučila tome stati na kraj. Ljudi smo! Griješimo. I to je normalno. Kad pogriješiš, kad nekog povrijediš, ispričaš se. Trudiš se ne ponoviti grešku. Ne možeš se, samo praviti kao da se ništa nije dogodilo. To je nepoštivanje druge strane. Njezinih osjećaja. Kad tebe netko povrijedi, očekuješ isto. Vjeruješ da to nije učinio namjerno, tražiš opravdanje. Nadaš se da je to iznimka. Oprostiš, s isprikom ili bez nje, daš drugu šansu. Pa treću. I ideš dalje.  Ali ja sam, tog ljetnog popodneva, shvatila, da nakon zilijun pruženih prilika i niti jedne isprike, ne treba nikom dozvoliti da radi budalu od tebe. Kakvo god opravdanje, stajalo iza toga. Lijepo je imati vjeru u ljude i nadati se kako će se netko promijeniti, ali ako te je netk

Pa kaže, onako, iskreno iz srca i ponosno, što se eto, toga valjda prvi dosjetio: "Baš mi je drago da je dobio koronu, kad je protivnik cijepljenja!" I dok se tako ponosno, poziva na Boga ili karmu, koji vraćaju, prije ili kasnije, milo za drago, ne vidi u svojoj priglupoj izjavi ništa loše. Ne vidi, da u njoj nema ništa kršćanski. Ništa neoliberalno ili neosocijalno. Ne vidi u tome ništa suprotno, onim uvjerenjima, za koja god vjeruje da ih se drži.  Ne vidi, da, ako već vjeruje u Boga, višu pravdu, u karmu ili kolo sreće, da bi se taj isti Bog, viša pravda, karma ili kolo sreće, mogli zavrtjeti i na njemu. Mogli bi mu vratiti, to veselje tuđoj nesreći i pokazati mu iz prve ruke, na njegovoj koži, moć svoga djelovanja.    Možeš se smatrati  "pronicljivijim" i "pametnijim" od drugih, ali da to zaista i jesi, ne bi se veselio što je susjedu crkla krava. Ako ni zbog čega drugog, onda iz straha od vlastitog uvjerenja i da zbog toga, ne crkne tvoja. Shvatio bi