Trebalo
mi je možda nekih 30-ak godina, da shvatim, kako te ljudi tretiraju onako
kako im dozvoliš.
Ne volim sukobe. Da bih ih izbjegla, redovno sam davala druge prilike. I
treće. I četvrte. Pete...
Sve do jednog ljetnog dana, prije nekih 7,8 godina, kada sam odlučila tome
stati na kraj.
Ljudi smo! Griješimo. I to je normalno. Kad pogriješiš, kad nekog
povrijediš, ispričaš se. Trudiš se ne ponoviti grešku. Ne možeš se, samo
praviti kao da se ništa nije dogodilo. To je nepoštivanje druge strane.
Njezinih osjećaja. Kad tebe netko povrijedi, očekuješ isto. Vjeruješ da to nije
učinio namjerno, tražiš opravdanje. Nadaš se da je to iznimka. Oprostiš, s
isprikom ili bez nje, daš drugu šansu. Pa treću. I ideš dalje. Ali ja sam, tog ljetnog popodneva, shvatila,
da nakon zilijun pruženih prilika i niti jedne isprike, ne treba nikom
dozvoliti da radi budalu od tebe. Kakvo god opravdanje, stajalo iza toga.
Lijepo je imati vjeru u ljude i nadati se kako će se netko promijeniti, ali ako
te je netko povrijedio, a ti mu konstantno dozvoljavaš da se i dalje tako
ponaša, nastavit će. Ti si taj koji trebaš znati granice i kada reći dosta! Ako
si bezuspješno pokušao objasniti, vrijeme je da jednostavno zašutiš i makneš se. Bez
sukoba. Bez zamjeranja. Samo utihneš. I napokon nađeš svoj mir. Ako se osoba
nakon toga ispriča i promjeni shvatila je, ako se ne
ispriča, ako nastavi po starome...
Ne mislim, pri tom, na ispriku tipa: “Oprosti AKO sam te povrijedio/la….”
koja implicira, kako je netko drugi nešto krivo shvatio, a ne da je ta osoba
pogriješila,
Ili
“Oprosti, ali sjećaš li se, kad si ti ono”..., kojom prebacuje krivnju na
drugog i insinuira kako, ovo sad, ima opravdanje u prošlosti, a u
principu”krivac” jedino traži alibi samom sebi.
Ili
“Svi (oboje) smo jednako krivi. Hajdemo sve zaboraviti i krenuti dalje.” –
kojom svoju krivnju dijeli ili u potpunosti prebacuje na sve druge i nada se, kako su oni, dovoljno glupi ili naivni da to ne primijete,
Ili
“Ok. Evo napravio sam po tvome i što sad hoćeš. Što? Što?” – napadom
pokušavajući prikriti svoju grešku ili nesposobnost,
Ili
“Neka ti bude. Dosta mi je toga da sam JA uvijek kriv za sve.”- ulogom žrtve pokušava izazvati nečije
sažaljenje i osjećaj krivnje kod druge strane, umjesto preuzeti odgovornost na
sebe.
Ne mislim na ovakve “isprike”. Reda radi ili da se umiri vlastita savjest. Mislim na
iskrenu ispriku. Onu iz srca. Kad znaš da si pogriješio, shvatiš i
razumiješ zašto je netko povrijeđen. Priznaš krivicu i ne trudiš se prebaciti
je na drugog ili optuživati. Teško ti
je, jer si nekog rastužio i zbog toga kažeš:
“ Jbg.bio sam glup, sada bih to
napravio pametnije.”
A onda se djelima to trudiš i pokazati. Jer si se stvarno promijenio, jer
razumiješ, kako je isprika bez djela, ništa drugo do podmukla manipulacija. Ako
nema dijela, koji podupiru taj “teško” izgovorivi “oprosti”, isprika je
besmislena.
Kad se ja ispričavam, to radim, kako bi osoba koju sam povrijedila
shvatila, da razumijem da sam pogriješila i da ću se truditi da se ne ponovi.
Traženje oprosta i opraštanje druge strane, za mene znači, da su računi čisti i
da sada bez utega, možemo nastaviti dalje. Jer ako nekoga želim zadržati u svom
životu, on mora znati da sam svjesna greške i da ju ne želim ponoviti.
Inzistiranje na isprici, nije stvar ega. Nije pitanje slave i tko će biti
pobjednik u sukobu. Sukobi u pravilu i tako nemaju pobjednike. Naprotiv, ego
ima veze samo s nemogućnošću priznavanja krivnje i traženja isprike. Život nije
niz utakmica, u kojima moraš stalno pobjeđivati. Nekad pobijediš, nekad
izgubiš. Ne možeš dopustiti onom glasiću iznutra, da te uvjeri kako si uvijek u
pravu, a onda tražiti izlike i opravdanja koji će to i dokazati.
Kad isprika izostane, kad se pravimo blesavi i kako se ništa nije dogodilo,
druga strana ne zna jesmo li uopće svjesni što smo napravili. Nema na osnovu
čega vjerovati, kako ju opet nećemo povrijediti.
Priznavanjem krivnje i traženjem oprosta ne gubimo ništa. Upravo suprotno,
tako drugoj strani pokazujemo da nam je stalo i da ju želimo zadržati u svom
životu!
Primjedbe
Objavi komentar