U petak popodne, se spremalo nevrijeme. Držala sam jednom rukom mikser u ruci, drugom dodavala kakao u smjesu i gledala kroz prozor, kako olujni vjetar, diže presušenu prašinu u zrak.
Samo da se smiri do nedjelje!
Fran mi je pomagao raditi kore, u obliku slova F i broja 10. Neprestano je ponavljao, kako zna da će ovo biti, dvije najbolje rođendanske torte do sada.
Sjećaš se, kako si mi za 6.rođendan, radila tortu na Real do 3 ujutro?
Neću nikad zaboraviti!
(I neću. Ruke su mi se lijepile o fondant, dok sam pokušavala položiti krunu s Realovog grba, na bijelu podlogu. Slika mi se duplala pred očima, a ruke su se lagano tresle, ali nisam odustajala.)
M. me je i ove godine, kad je vidio što sve radim, pitao, zašto baš svaki put moram raditi “ceremonije” s 2,3 torte i bilijun kolača. Zašto ne napravim ili kupim jednu tortu, čips i kroki, “kao druge mame”.
Zato, što se za 4 godine, neću smijati sa sinom i pričati o tome, kako smo slagali čips u plastičnu posudicu!
Volim dati sve od sebe, da baš ovaj rođendan, bude najbolji ikad. Volim organizirati dječja druženja. Glupirati se zajedno s njima. Veseli me kad ih vidim sretne. Volim što je već postala tradicija, da se nakon svakog rođendana, nastavimo družiti s prijateljima do kasno u noć, dok se djeca igraju u sobi. Volim Mirov Gin tonic i kako Adrijana i Vedran pričaju u glas. Volim kad pogledam Martinu, a ona točno zna što mislim. Volim ulagati u uspomene. U razgovore i druženja.
Nisam sinu kupovala kolica za peteroznamenkaste cifre, precijenjene igračke,
Ali crtala sam mu ogromne likove iz Timmy-ja za 1. i Jurića za 2.rođendan i njima ukrašavala kuću! Hranila se njegovim zahvalnim osmjehom. Učila sam i njega crtati i raditi figurice od plastelina. Čitala sam mu baš svaki dan.
Najbolje za moje dijete, nisu tenisice kupljene na rate. Nije najbolje za njega, da mu za petice u školi, kupujem skupe poklone i da ga poklonima “plaćam”, kad je dobar. Da njima, opravdavam vrijeme koje provodi s bakom, umjesto sa mnom.
Ne sjećam se poklona, koje sam ja dobivala za rođendane, niti odjeće koju sam tada nosila.
Sjećam se, kako smo brat i ja najviše vremena provodili s roditeljima. Sjećam se kako je mama, baš za svaki rođendan, radila tortu. Kako sam lizala zdjelu, u kojoj je topila čokoladu za Mađaricu. Kako su mi se ruke lijepile, dok smo valjale čupavce u kokos.
Sjećam se kako mi je lakirala nokte u žarko crvenu boju i kako mi je radila kikice.
Sjećam se kako je tata “razvlačio” stol, da sva djeca stanu za njega i kako je pekao ćevape. Sjećam se iščekivanja do dolaska prijatelja i kako je listopad tih godina, bio puno topliji nego u zadnje vrijeme.
Sjećam se, da mi je Irena, na svakom rođendanu, sjedila s desna. Kako su se Adi i Marin, uvijek smijuljili na drugom kraju stola. Kako bi mi Dino čestitao sa:
Sletan lođendan MaKLina! (jer ne znam reći R).
Sjećam se, kako smo igrali rata, na livadi ispred kuće. Na istoj onoj, na kojoj sam pokopala, svog prvog kućnog ljubimca.
Sjećam se, kako sam naslijedila Ireninu crvenu torbicu za vrtić i kako sam ju danima, ponosno, nosila po kući.
Sjećam se, kako nikad nisam voljela paštetu, ali kako sam ju odlučila probati, jer je, dok ju je ona jela, izgledala
Sjećam se okusa, na suncu stopljene zimske salame u sendviču, koji bi mi mama dala, čim bih izašla iz mora. Nije bilo slasnije delicije od toga.
Sjećam se osjećaja. Mirisa. Okusa. Zvukova. Ljudi. Blicnu fotografije. Ispresijecane i nepovezane, kao na staroj filmskoj vrpci. A opet sasvim jasne.
Ova nedjelja je bila sunčana. Puhao je lagani vjetar. Idealno vrijeme za nogomet, paintball, druženje s prijateljima i 10., okrugli rođendan. Djeca su tražila komad torte više One koju smo Fran i ja radili zajedno. Nasmijanim pogledom, kao da mi je šapnuo:
Jesam li ti rekao da će ovo biti najbolja torta i najbolji rođendan ikad?!
Primjedbe
Objavi komentar