Činilo mi se, kako mi se glava raspada na milijun sitnih dijelova. Komadići
su frcali na sve strane. Na njima djelići teniskih turnira, noćni klubovi i
svadbe - nova žarišta, maske, distance, sveopća paranoja, izbori, prazna
politička obećanja, priče o ustašama i partizanima dok se zemlja ekonomski
raspada, otkazi, ekonomski krah, generalni raspad sistema, neizvjesnost,
uplašeni, ravnodušni, frustrirani i sitničavi ljudi. Lažna kolegijalnost. Lažna
prijateljstva. Isprazne rasprave. Zauzimanje strana. Ogovaranja! Taština.
Neprestano zabadanje nosa u tuđe živote. Mlaćenje prazne slame. Uspoređivanja. Ljubomora.
Zavist. “Ja sam Bog”ili “nije to moj posao” stav. Vječite žrtve, koje postaju
zlostavljači.
Razbijam glavu pokušavajući
shvatiti, kako netko koga su ignorirali, kome su podmetali nogu, za kojeg su se
molili da ne uspije, to može zaboraviti i početi i sam ignorirati, podmetati
nogu i moliti se da netko drugi ne uspije.
U glavi ringišpil. Vrti se sve brže i brže. Ne mogu ga zaustaviti. Ne mogu
više slušati priče kako je "onaj napravio ili rekao ono". Izluđuju
me. Izluđuje me ogorčenost i malodušnost. Sebičnost. Trbuh mi se grči. Boli.
Vrištala bih, a ne mogu. Energija mi je isisana od konstantnih analiziranja,
pravdanja, uvjeravanja, pokušaja razumijevanja i psiholoških igri i igrica. Umorna
sam, od stalnih upita samoj sebi, kako, zašto, do kad.
I zato, nema u životu ništa
uzbudljivije, ništa zdravije, od toga kad promijeniš put, koji te ne vodi kamo
želiš! Kad napraviš rez. Kad se oslobodiš. Kad si dovoljno mudar, da se makneš
od ljudi koji te prazne. Zbog kojih postaješ stariji nego što jesi. Umorniji.
Potrošen. Prazan.
Ono si čim se (i s kim se) okružuješ. Postaješ ono što svakodnevno gledaš,
ono što slušaš.
Ne bi trebao slušati ono što te ždere. Ne bi se trebao okruživati ljudima
koji te iscrpljuju. Ne bi se trebao osjećati loše, jer si odgovoran,
suosjećajan, jer pomogneš. Ne bi trebao, jer postoji opasnost, da postaneš
jedan od onih koji u svemu vide urotu, kojima je sve besmisleno, koji živo žive
tuđe živote, a svoj bezvoljno, kojima su svi zli, koji ne vjeruju da može biti
bolje, koji se više niti ne trude da bude bolje.
Klizne život kroz prste, dok ispravljaš krive Drine. Dok se boriš s
vjetrenjačama.
Za mirnu dušu važno je imati krug
pravih ljudi. Ljudi čista srca, uz koje učiš, rasteš, trudiš se, sanjaš. Zbog
kojih život ima smisla. Uz koje se smiješ češće. Uz koje uživaš u šalici kave.
U ljetu. U ljubljenu. Zagrljaju. Plesu. U zalasku sunca. S kojima se trudiš!
Zbog kojih je život lijep.
Dovoljan je i sasvim mali krug,
pravih ljudi, ako tebe čine sretnim. Kvaliteta je ono što se računa.
A život je ovaj i sada. Sami biramo na koga ćemo ga trošiti.
Danas smo gledali sina na nogometnom turniru. Gledam ga s tribine.
Preplanuo. Kose posvijetljene od
soli i sunca. Revijalna utakmica. Najavljivač ga proziva. Ustaje s klupe. Hoda
uspravno. Potrči polagano prema centru. Ponosno. Sretno! Kakav Santiago
Bernabéu. Ovo je za njega cijeli svijet. Daje “5” prijatelju Šimunu. Skakuće u
mjestu i čeka sudčev zvižduk. Pogledava prema nama, s terena i ne uspijeva
skriti osmjeh s lica. Bez iti jedne riječi. Jedan pogled. I udahneš mir koji te
ispuni. Preplavi svaki tvoj djelić!
Jučer sam ga učila skakati na “bauka”. Ja 40+ i on od 9. Pokušaj i
smijeh. Pokušaj i smijeh. Ništa u tom
trenu više ne postoji, osim tog mula i nas dvoje, ludih. Baš ništa!
Irena šalje poruku kako je Ema
upisala fax koji je htjela. Animacija
u inženjerstvu. Primaju 30. Prijavilo se 204. Go Ema, go!
Bratov i moj sin se igraju. “Samo” rođaci, a nerazdvojni kao blizanci. Smiju
se. Leon ima onaj zarazan, Stripy smijeh. (Sjećate se Stripy-ja?). Ne znam čemu
se smiju. Slušam ga. Počinjem se i ja smijati. Prvo tiho, a onda sve glasnije.
Ne mogu se zaustaviti.
Muž je Martini i meni napravio “Italian mule”. Otpijam gutljaj. Udala sam
se za najboljeg cocktail majstora na svijetu! Spušta se u dvorište. On i Pere
pripremaju roštilj. Djeca se igraju u sobi i glasno se smiju. Kasnije grabimo sa stola krilca i ćevape. Upadamo jedno
drugom u riječ. S njima sam ja, ja. Mirna.
Tata je izronio i donio školjke. Mirišu na more. Svježinu! Sjećam se kad
smo išli u Prosiku i ronili skupa. Mama bi nas, na obali, dočekala mokre i
promrzle s domaćim kiflicama i sendvičem od zimske. Uspomene naviru. Smiješim
se. Bože, kakve ja roditelje imam!
Adrijana i ja sjedimo u dvorištu, ispred kuće na Viru. Mislima mi prolazi
kako je to najsnažnija i najhrabrija žena u mom životu. Djeca se igraju
skrivača. Ne trude se biti tihi. Trgnu me. Vedran mi dodaje pivu. Ja donosim
kolače. Osjetim miris mora. Udahnem duboko. A onda još jednom.
Prijateljica mi oko 21:30, šalje poruku je li kasno da dođe.
“Nije, ako ti ne smeta što sam u pidžami.”
Kuca. Sjeda za šank. Dok nam režem lubenicu, kaže da se udaje. Gledamo
haljine. Smijemo se.
Moj mali krug, velikih
ljudi.
Ringišpil se konačno prestaje vrtjeti. Ne čujem više onu iritantnu glazbu.
Nema reflektirajućih svjetala. Samo mir.
Sami biramo s kim ćemo se okružiti!
Primjedbe
Objavi komentar