Kad su prijateljstva u pitanju, stvari su poprilično jednostavne. Ili bi takve, barem trebale biti. Sretneš nekog tko ti “klikne”. Volite iste ili slične stvari. Vrijeme s njim/njom ti prođe u trenu i nikad ti ga dosta. Dijelite veselja, radosti, tuge, dosadu i presing. Ne trebate se pravdati jedno drugome za loš dan (dane), krivi tonalitet glasa, tišinu, blebetanje, neuspjele šale ili nedostatak slobodnog vremena. Razumijete se! Nadopunjujete! Uletite ili se maknete kad treba. Veseliš se zbog onog drugog i kada je tebi loše. Tužan si, ako mu ne možeš pomoći i onda kad je tebi dobro. Nema potrebe da glumiš. Pretvaraš se da si netko tko nisi uopće, ili ne možeš biti u određenom trenu!
I tako bi trebalo funkcionirati. U onim pravim, iskrenim prijateljstvima-
muškim ili ženskim. Ili muško-ženskim.
Mi žene, često volimo reći,
kako su muška prijateljstva površna!
Nemaju dubine. Velikih, misaonih razgovora. Pretjeranih emocija.
Ali...
Kod njih je tako kako jeste. To što kažu je baš i upravo to što su
izgovorili. Nema dubljeg smisla. Skrivenog, neizgovorenog ili naslućivanog
sadržaja. Ništa ne “visi” u zraku! Što imaju to daju. Što je unutra to je i vani.
U jednom trenu se psuju, u drugom raspravljaju, u trećem podjebavaju.
Naljute se u četvrtom. U petom, prijeđu preko toga.
(Iako, svako pravilo ima iznimaka!)
A žene... mi važemo što je rečeno nama, što onom drugom. Uspoređujemo!
Ocjenjujemo tonalitet, zarez, točku. Brojimo pozive, poruke. Tko je kome više,
tko manje. Zašto je netko, nešto; u
prošli četvrtak ili prošle godine ili desetljeća... Putujemo kroz vrijeme.
Pamtimo. Seciramo. Analiziramo.
I nije to loše, jer nije dobro da netko radi budalu od tebe. Jer shvatiš
tko je krivi, a tko pravi.
Jesu li ženska prijateljstva
“čvršća” od muških?
Jesu li naša prijateljstva “čvršća” zbog toga? Jesu li “dublja” jer više
analiziramo? Sve seciramo?
Istina, mi gledamo što je “pjesnik htio reći”. I to je dobro. Ne uzimamo
stvari zdravo za gotovo.
Ali to radimo čak i kad je poprilično jasno, da je pjesnik mislio, baš to
što je i rekao. I kad nema skrivenih značenja. Mi i tada mislimo da znamo
“bolje” od njega samoga. I uporno kopamo. Rovarimo. Tražimo skrivenu istinu. A
istina nam je cijelo vrijeme tu. Ispred
nosa. Rečena. I nikada nije ni bila skrivena.
Možda bi nekad, ipak trebale više biti...
muškarci. I ne komplicirati!
Kod njih je sve u lice, sada i tu! I ne moraju si tepati i
“komplimentirati” da znaju da se vole! Posvađat će se zbog gluposti ili za “ozbiljno”, a onda
naručiti pivu i rugati se 1.HNL, kao da ništa nikada nije ni bilo.
Kod žena... Sve je puno dragica, ljubica, srčeka, puseka. Mislimo da su nam
prijateljstva čvršća. Emotivnija. Jer se stalno grlimo, tepamo i sve jedna
drugoj:
“Izgledamo k’o bo-nbo-nčić”.
Aha! Sve smo b-o-n-b-o-n! Baš!
Nekakva generalna razlika između muško/ muških i žensko/ ženskih
“prijateljstava” bi bila otprilike ovakva:
Žene:
“Kako si mi danas zgodna,
dragice. Hajina top. Frizura mrak. Top-model! “- prva
“Da, mila! Ukrala si mi
riječi iz usta. Pre-kra-sna! ” – druga
“Hvala curkice moje! Divne
ste. Imam “date” s Tomom . Kasnim!
Ali javim se za
kavu! Grlim!“- treća.
(odlazi)
“Ljubimo te! Pozdrav Tomeku!
Puse! ”- druge dvije.
Prva: “Joooj naporne žene! Nitko nema
dečka, osim nje! Samo ona je u vezi! Tome
ovo, Tome ono. Nema ta života osim njega.”
“A udavi svaki put. O ničemu
više i ne priča, osim o njemu. Iskreno, ja je ne mogu niti slušati! Isključim
se i odlepršam u mislima.” druga......
....
Muškarci:
“Već, hvala Bogu, ideš
debeli!” –prvi
“Moram sa ženom u “shopping”. Treba napuniti
frižider za ovu trbušinu! Sve su to MOJI zubi stukli!”–drugi.
“A papučaraaaa! Aj’ škrtice,
kad si već u shoppingu, uzmi pivu za basket sutra! Da i to doživimo pa da
umremo!” -treći
“Dogovoreno, smradovi! Vi kobasice,
ja pivu!”- drugi. Odlazi.
Prvi i treći: “Prva liga momak!
Ljudina!”
I sad ćete pomisliti da branim muškarce i da imam predrasude i loša
iskustva sa ženama. Tko mi je kriv, je’l’te?
No...
Ne kažem da su prijateljstva, u kojima se tepa, grli, svakotrenutno ljubi,
komplimentira, analizira svaki pogled, secira svaka rečenica, sistematizira
svaki postupak- lošija. Da se odmah ogovara treća, kad okrene leđa.
Ja jednostavno nisam taj tip!
Uz to, uvijek uzimam s rezervom ljude, koji se svima obraćaju umanjenicama.
Koji stalno baš, stalno komplimentiraju. Koji nikad ne kažu;
Nemoj brate tu suknju, ne
stoji ti!
Glup ti je vic. Nije
smiješan.
Ne! Sorry, ali nisi u pravu,
ja mislim da (ni) je zatvaranje opravdano!
Ne možeš se uvijek slagati sa mnom. Ne može ti se sviđati svaka moja
košulja. Ne možemo ti, i ja i još 30 žena, biti “dragice”!
Ja sam za to da se grlimo onda, kad se ne vidimo dugo, kad čestitamo
rođendane, blagdane ili se davimo od smijeha. Da si ne tepamo nakon, recimo, pa
neka bude 10.rođendana. Da se zovemo imenima i nadimcima. Da mi kažeš:
Kozo!
kad te nasmijem ili izživciram. Da se ja ne naljutim. Da ti odgovorim sa: “Beeee ee!!!”
Da ne šaljemo puseke kroz zrak! Kad se poljubimo, da bude, onako “za
pravo”, u obraz. Iskreno. Da to nije sa svima i svaki dan. Jer gubi smisao.
Nije intimno.
Ne moramo se vidjeti ni čuti svakodnevno, ali da se volimo godinama. Da se POŠTUJEMO!!!!
Kad se jedna zdeblja/smrša, drami, mljacka, pretjera –da joj to druge kažu,
a ne da kažu drugima.
Većina slatkorječivih ljudi,
nije tako slatkorječiva kad im okreneš leđa.
A žene su sklonije tome od muškaraca!
Kao što rekoh, svako pravilo ima iznimki. Tako i ovo.
(Nema potrebe za ljutnjom
ako se niste prepoznale ;-).)
A onda opet, možda ja samo nisam
analitičan i tip od tepanja!
I zbog toga se u takvim odnosima, ne snalazim dobro! Možda je do mene!
Primjedbe
Objavi komentar