"Samo najbolje za moje dijete!”; je rečenica, koja u većini slučajeva, djetetu, napravi medvjeđu uslugu
S.D.B. ima 21 g.
Odrasla je u situiranoj obitelji, s roditeljima koji su zaradili milijune i
“sve su joj pružili”.
Zadnja veza joj je
propala, kada je njezin dečko, kupio par dizajnerskih cipela, koje se njoj nisu
svidjele.
Sada traži dečka,
koji , osim što bi trebao, (pretpostavljam), imati dobar ukus za cipele, neće biti prestrašen
njezinim bogatstvom. Želi da je može razmaziti i biti u korak s njezinim
luksuznim životom.
Njezin
“budući izabranik” ne smije kupovati u
trgovinama brze mode.
Važni su joj
njegovi pokloni. Iako cvijeće i
čokoladice smatra otrcanim, “buket” za
400 funti, već bi pokazao da mu je stalo. Ne bi se trebao ustručavati trošiti
novce na nju i obasipati je raznim poklonima.
I ona će to uraditi za njega.
Nije važno što dečko
radi, samo joj je bitno da nije lijen i nezaposlen.
Iako, nekako
sumnjam, da bi joj referent u osiguravajućoj kući npr., mogao kupiti buket po njezinim standardima, a
i cipele koje nosi bi vjerojatno bile upitne kvalitete. Tu negdje i podatak
“nije bitno” što radi, poprima sasvim drugi značaj.
Nisu djeca iz
bogatih obitelji nužno razmažena derišta. Do roditelja je! Ali ova priča je
nekakav okvirni pokazatelj, kako je bitnije koliko uložiš u djetetovu glavu,
nego u njegovu odjeću.
Roditelji, lako
izgube kompas.
“Samo najbolje za
moje dijete!”; je rečenica, koja u većini slučajeva, djetetu, napravi
medvjeđu uslugu.
Je li “najbolje za
dijete”; skupa i brendirana odjeća, skupi pokloni?
Je li bitnije ono
što ga trenutno čini sretnim ili ono što će ga u perspektivi učiniti sretnim
čovjekom?
Što će bebi
brendirana majica? Bljucnut će na nju, zakenjati je kašicom i prerasti prije
nego što nađeš sredstvo koje uspješno uklanja mrlje od blitve. Što će mu kolica
od 15-ak tisuća kuna? Mogu li ona zamijeniti mamine dodire i ljuljuškanja? Što će desetogodišnjaku tenisice, koje ćeš otplaćivati sljedećih 6 mjeseci, kad
će ih prerasti prije nego što isplatiš zadnju ratu?! Što će mu iPHONE u 1.osnovne, koji
razvlačiš na 24 rate?
Može li brendirana
odjeća, skupa igračka ili precijenjeni elektronski uređaj zamijeniti društvo
roditelja? Jesmo li toliko zaokupljeni metežom u svakodnevnom životu, da ne
vidimo širu sliku?
Djeca vide čemu
dajemo prioritet. Shvaćaju da su naši prioriteti slika, onoga što najviše
cijenimo.
Nema te brendirane majice ili skupocjenog gadgeta koji
može zamijeniti vrijeme provedeno s roditeljem.
Nema tog poklona
kojim možeš nadoknaditi svoju odsutnost.
Koji može
zamijeniti zagrljaj, poljubac, priču za
laku noć, valjanje po krevetu i bjesomučno škakljanje.
Ljubav se ne
kupuje novcem.
Za ljubav ne
postoji cjenik. Ona ne bira. Ona udari. Snažno. Iznenada. Uglavnom kad joj se najmanje nadaš i iz smjera, iz kojeg ne
očekuješ.
Ona ne ovisi o
iznosu potrošenom na cipele ili cvijeće. Ona se ne mjeri nulama izdvojenim za
nakit ili torbicu.
Ona se broji
zagrljajima. Poljupcima. Pažnjom. Poštovanjem. Gestom. Osmjehom.
Sjajem u očima. Post it-om s
“Volim te” , na stolu. Toplinom tijela koje se privija uz tebe. Primanjem za
ruku. Iznenada i bez veze.
Potrošenim novcem se ne računa, koliko je nekomu stalo.
Novcem kupuješ
opravdanje. Nedostatak vremena. Odsutnost. Pereš grižnju savjesti.
Da moje dijete ne
bira prijatelje srcem,
da se druži samo s
onima, koji mu nose skupe poklone,
da gleda u tuđe
tenisice umjesto u dušu,
da mjeri ljubav
novcem, bila bih tužna žena.
Znala bih da sam
negdje gadno zglajzala.
Sve što je u
dječjoj glavi, tijelu i srcu, do roditelja je.
Sve što osjećaju,
vole i poštuju do roditelja je.
Pazite čim ih
hranite! Pazite što ih učite!
Hranite ih
ljubavlju, radošću,smijehom. Učite ih empatiji, suosjećanju, toplini. Naučite
ih da vjeruju u sebe. Da streme visinama.
Razmazite ih poljupcima, a ne poklonima.
Nemojte da ljubav
mjere novcem! Da emocije plaćaju i naplaćuju.
Jer nisu bolje
naučili! Jer nisu ni sami bolje
osjetili!
Primjedbe
Objavi komentar