Možeš i točka

Možeš i točka Facebook Prijateljica službeno putuje u Lisabon. Nazvala me jer ju je zanimalo da li da produži koji dan više!   Isplati li se?! Već sam pisala o Portugalu i mom oduševljenju tom državom. Naravno da se isplati! O Portugalu mogu pričati danima! Rekla je i da mjesec ranije, putuje u Pariz i da joj je žao što zbog sastanaka, neće imati vremena za obilazak! Ja sam nastavila pričati o Portugalu i Lisabonu! Jednostavno sam Pariz, prečula. Da se razumijemo, volim Pariz. Ali Francusku volim više od Pariza.  U Francuskoj sam bila u više navrata. Od sjevera do juga. Ono što Francusku i Francuze, razlikuje od drugih, je upravo ono što smo gledali u medijima u zadnje vrijeme. Njima nije problem ustati i boriti se za svoja prava. Revolucionarni su bili kroz povijest, ali ostali su to i sada. Cijenim taj njihov duh! To je ono što nama nedostaje! Francuska je država spomenik. I osim jednog djela Azurne obale, gdje god drugdje kročite nogom, bit ćete dio te slavne prošlosti.

Danas sam iz auta ugledala djevojku. Hodala je pločnikom i bila toliko sretna da nije skrivala osmjeh s lica! Cijela je, naprosto zračila. Nikad je prije nisam vidjela. Vjerojatno neću ni poslije, ali bio je to jedan od onih trenutaka kada i ti razvučeš osmijeh i preplave te pozitivne emocije. Volim ljude koji se smiješe. Koji šire pozitivnu emociju! Kažu nema više takvih! Ljudi se više trude oko samopromocije, nego oko stvarnog života! Izađu pa umjesto da se druže, hvataju desni poluprofil 34 puta. Sve dok nije savršen za konačni photoshop. Tagiraju se na društvenim mrežama, s prijateljima koji jesu i nisu tu, kako bi skupili društveno prihvatljiv broj „lajkova“! Dok se pakira za novo putovanje, razmišlja se više, o tekstu ispod fotografije za publiku, nego o otkrivanju lokalnih tajni. Kupuje se auto da se zadivi susjed. A odjeća za subotnju špicu! Ako bude sreće, jedan od 30-ak fotoreportera, će uhvatiti baš njih! Titulu na poslu i status veze ažurira se dovoljno često da „nep

Amerikanci imaju izreku; „What goes around, comes around!“ Hrvati nešto grublju verziju; „ Sve se vraća, sve se plaća!“ Obje se, uglavnom, shvaćaju u negativnom kontekstu! Sjetimo ih se kada se nama dogodi nešto loše i koristimo kao „prijetnju“ počinitelju. Ako ne mi, bar netko iz okoline će nas „utješiti“ riječima; vratit će Bog, karma ili nešto treće. Ali što kad bismo o spomenutim izrekama razmislili kao bumerang efektu? Ne samo kad se radi o drugima! Nego i o nama samima! Ispravak, prvenstveno kada se radi o nama samima. Što kada bismo pomislili da sve  ono što smo govorili ili radili drugima u prošlosti utječe na našu sadašnjost? Ili da će sve ono što govorimo i radimo sada, utjecati na našu budućnost? Što bi se dogodilo kad bismo pomislili da ono čega mi najviše dajemo, jeste i ono čega ćemo najviše primiti? Ako želimo više poštovanja- da moramo više poštovati. Ako želimo više zahvalnosti- da moramo biti zahvalniji. Ako želimo više ljubavi- da volimo još više. Ako želi

Živimo u svijetu koji je opsjednut instant rješenjima! Svi žele uspjeh i žele ga odmah. Ali za najbolje stvari u životu se treba truditi. Treba ih graditi...i dati sve od sebe. Koliko zapravo, u svakodnevnom životu, koristimo prečice? Koliko ulažemo truda da bismo vodili najbolji mogući život, privatno i poslovno? Želimo uspješne karijere, ali ne želimo raditi na njima. Ne želimo raditi na sebi! Uspjeh ne dolazi uporabom čarobnog štapića i pristajanjem na osrednjost! Jesmo li strastveni i predani na poslu? Preuzimamo li odgovornost za uspjeh onoga čime se bavimo ili tražimo izgovore? Naši svakodnevni potezi, utječu na to kako će naš život u konačnici izgledati. Uspješni ljudi ne traže izgovore kad su suočeni s izazovom. Oni se konstantno usavršavaju. Veličina se treba trenirati. Upravo trening dovodi do vrhunskih rezultata. U uspješnom poslu, nema instant rješenja. Nema prečica! Djeca u školi moraju biti odlikaši. Za loše ocjene krive se profesori i loš školski sustav.

Oduvijek sam bila popriličan cinik! Nekada, i zagovornik teorije, da su pesimisti bliži realnosti, nego što će to optimisti ikada biti! Godine su učinile svoje! Valjda stariji ljudi, nekako po defaultu, postaju pekmezasti! Iako je sarkazam teško izbiti iz mene, pomalo sam se, s godinama, približila klasi optimista! Nije se dogodilo preko noći! Ne hodam s cvijećem u kosi s dva podignuta prsta i ne ljuljam se u ritmu glazbe. Iako mi se ponekad čini da je upravo tako. Nauč ila sam samu sebe kako reagirati u negativnim situacijama i da se ne treba stalno opterećivati lošim scenarijima! Ali kako to u životu obično biva, kad si najponosniji na happy pozitivnog sebe, život ti pošalje nekoga da te testira. Da vidi jesu li tvoje "pozitivan ja" priče, samo "priče". Pošalje ti k'o "za vraga", nekoga, tko je žrtva svake situacije. Tko u svemu negativnom vidi krivnju drugih. Nikada u sebi. Tko gleda sve s visine. Drugi su ili gluplji ili ružniji

"Kad ti život ponudi limune, ti napravi limunadu!" Koliko puta ste to čuli? Vjerojatno i isti toliki broj puta, mnogi od vas poželjeli skupiti sve spomenute limune, napraviti nezapamćene količine limunade i sasuti je toj osobi ravno u facu! Da se razumijemo, nisam a priori protiv limunade. Po meni je bitan samo tajming za nju! Ne možete proći ispit na faksu i "visi" vam godina? Imate problem s partnerom? Gnjavi vas poslodavac? Suočeni ste s dijagnozom? Logično je da ćete prvo pomisliti na limunadu i kako se sve događa s nekim "višim" razlogom! Ili baš i ne? Svaki osjećaj tuge ima svoje faze! Već sam pisala kako mi je prije desetak i nešto više godina, dijagnosticirana bolest, o kojoj tada, ništa nisam znala! I da, bila sam uplašena. Pa tužna! I onda strašno, strašno bijesna! Htjela sam nešto razbiti od količine bijesa koja je kipjela u meni. Sve sam uvijek radila po pravilima. Bila dobra kćer, sestra, susjeda, prijateljica, djevojka, učenica, student