Možeš i točka

Sve je počelo prije nekoliko dana. Znate onaj „lako je drugima" tip ljudi. Lako je tebi, ti imaš svoju kuću! (bila sam i podstanar) Lako je tebi, ti se možeš osloniti na muža! (možda zato što sam mogla otići, onda kad sam ostala i bila mu oslonac) Lako je tebi, dijete te sluša! (zato što sam prisutna pa i ja njega čujem) Lako je tebi, tebi roditelji i brat pomažu! (obitelj smo, kad god mogu, pomognem i ja njima) Lako je tebi, zdrava si! (dobroćudni tumor, ali da, hvala zdrava sam!!!) Lako je tebi, imaš dobar posao. (imala sam i loše) Lako je tebi, ti se stalno smiješ! (da, jer kad mi se plače to napravim u 4 zida, a onda zasučem rukave) Potvrdno, ipak prešutivši komentare, kimnem glavom, da lako mi je, i nastavim. Ovdje i tako nitko ne očekuje konstruktivan dijalog. Vjerojatno ovog teksta ne bi ni bilo, da prije nekoliko dana, nisam opet od tebe čula, „lako je njima" monolog. „Ne rade ništa i primaju plaću.“ Iako u tom poslu nemaš

Tamo negdje, početkom prošlog tjedna, moj mali, poslovično dosadan grad, je postao poznat kao „grad slučaj". Regija je brujala o skupini mladića, iz obližnjeg mjesta, koji su godinu dana zlostavljali i silovali bivšu djevojku, susjedu, "prijateljicu". Dogodilo se ovdje, ono što se uvijek događa negdje drugdje. Daleko! U velikim gradovima. Priča od koje se naježiš. Priča koja otvori još neke teme. Pokrene lavinu. Korumpirano sudstvo. Osveta. Kolektivna krivnja. Odgovornost društva za posrnulu mladost. Na stranu sad ona o korumpiranom sudstvu. To je priča za sebe. Na stranu Facebook i internet ratnici koji su digli hajku, nudeći usluge u razbijanju noseva, kidanja genitalija i uzimanja pravde u svoje ruke. Tih na tisuće internetskih križara i tako je ostalo prikovano uz tipkovnice, kad se trebalo dići na prosvjede koji su organizirani diljem zemlje. Da se brojka prosvjednika približila brojci komentatora o ovoj temi, samo na jednom, nevelikom, lokalnom por

Približila sam vrelu šalicu usnama, ali nisam popila niti gutljaj. Grijala sam ruke na njoj. Nije hladno. Sunčan je dan. Bablje ljeto. Neki hrabriji ljudi se kupaju dolje na plaži. Točno ispod terase na kojoj sjedim. Ali toplina šalice godi mojim rukama. Dvije žene, za susjednim stolom, pričaju glasno. Toliko glasno da mi misli bježe i ne mogu ih pohvatati. Pričale su o Ivi. Strašno su ih iritirali njezini postupci. Način na koji vodi svoj život. Premda to o čemu su pričale, nije imalo nikakve veze s njima. Ne znam Ivu. Možda su u pravu. Možda se zaista treba promijeniti. Ne želim znati. Nisam željela znati. Prisilile su me. Nevjerojatna je ta ljudska potreba mijenjanja svijeta. Mijenjanja drugih. Tolstoy je bio u pravu kad je rekao: „Svi žele mijenjati ovaj svijet, nitko ne želi mijenjati sebe!" Ma pusti Ivu, pogledaj sebe! Nervira te korumpirani političar, ali ćeš prvi tražiti vezu za posao u državnoj službi. Ne mora biti niti državna, samo neka idu dnevnice

Danas sam napunila 42. Kad prevališ 40, počneš pričati kako su četrdesete nove tridesete. Ali ne voliš rođendane. Nadaš se kako će ih drugi zaboraviti. Kao i broj tvojih godina. Ja obožavam rođendane! I tuđe i svoje! Ne smeta mi glasno pričati o svojim godinama. Ne razmišljam o borama i sijedoj kosi. Ustvari, trenutno jedino razmišljam, kako čim prije prevaliti ovih 1500 km koji me dijele od Zadra. Jedina želja mi je čuti glas tete koja najavljuje moj let! Želim napokon puhati u   sve te 42 svjećice s mojima. Svaka od njih je moja. Niti jedna me ne opterećuje. I baš svaka me učinila onom što jesam danas. Kažu, tamo negdje krajem tridesete počne kriza srednjih godina. Muškarci traže mlađe žene. Počinju koristiti šampone protiv ispadanja kose. Teretana im postaje drugi dom. Zajašu na motor ili kupe sportski auto. Prodaju jeftine pošalice, mlađim curama. Glume frajere. Žene kreću na ispumpavanja celulita. Zatezanje stražnjice. Japansko iscrtavanje obrva. Popunjavanje usnic

I noga u guzicu je korak naprijed?! Da, jeste! Nekad ti baš treba ta noga u guzicu, da shvatiš kako si zapeo. Tek kad ti netko, onako svom snagom, zabije tu nogu u dupe, a ti posrneš tijelom naprijed, dok noge ostaju na mjestu, shvatiš da si zapeo u blatu. Noge se ne miču s razlogom. Ne miču se jer si predugo stajao na tom istom mjestu. Stajao si i ukopao si se. Stajao si dok si davao najbolje od sebe i nadao se da će, onaj k'o treba, to primijetiti. Stajao si i kad to nisu primjećivali. Kad su te uzimali zdravo za gotovo. Stajao si, dok su te iskorištavali, naivno vjerujući da se dobro dobrim vraća. Da postoji viša sila, Bog ili karma. Stajao si i kad si naslućivao to stopalo na svom dupetu. Nisi ga preduhitrio i maknuo se. I dalje si se nadao. Zbog toga si zaslužio, takvu nogu u dupe koja će te probuditi. Trgnuti. Osvijestiti. Jer... Ne očekuj da ćeš needuciranog uvjeriti argumentima. On za argumente nije čuo. Ne očekuj da ćeš zaljubljenog u sebe, uvjeriti da ima