Možeš i točka

Nisam motivacijski govornik, ali… … zaista vjerujem, da se u životu treba fokusirati na lijepe stvari. Na ljude koje voliš i koje te vole. Na ono što te čini sretnim. Vjerujem i da trebaš biti zahvalan, na onom što imaš. Uživati u sada. U zagrljaju, osmjehu, smijehu, punom stolu, plaćenim računima, dobrim nalazima, alarmu u 6:35... Iscrpe me negativni ljudi. Iscrpi me konstantno plakanje za nečim što nemaš. Za stanom, nešto većim stanom, poslom, bolje plaćenim poslom, autom, skupljim, većim, novijim autom, onim cipelama ili haljinom, ljetovanjem, skijanjem, romantičnijim partnerom, spontanijom partnericom... Još samo… Još samo, još samo… … pa ću biti sretan! Ako ti za sreću treba još iIi još malo više od toga, na pravom si putu da do nje, nikada ni ne dođeš. Nema ništa lošeg da rasteš, napreduješ i želiš još više. Dok god uživaš, smiješiš se i veseliš onom što već imaš. Jer  mogla bih sad ispričati hrpu priča, baš o tim

Devedesetih se sjećam, onako, kroz maglu. Ne zato što sam bila premlada, nego zato što se nemam bog zna čega sjećati. Loša moda, svakodnevna granatiranja, tekuće vode ni u tragovima, struje otprilike jednako… Nisu to bile baš neke godine, za prosječnog tinejdžera. Kad proživiš sranje, staviš ga negdje daleko, u pozadinu memorijske kartice i ne izvlačiš tako često.   Tako sam i ja zaboravila da sam imala 13, 14... Da je škola bila dopisna. Da sam učila pod svijećom. Kod kuće.   U skloništu. Da sam često trčala iz škole, s ispita, pod granatama. Da sam nekoliko puta dnevno, s mojima, morala na 5. kat, bez lifta, vući kante s vodom iz vatrogasne cisterne, preko puta zgrade. Da sam se kupala, s na plinu zagrijanom vodom, a onda tu istu vodu “čuvala” za wc. Da nisam mogla staviti slušalice na uši, zatvoriti oči i praviti se da sam negdje drugdje, jer su se baterije čuvale za Kroniku dana u 19:00, a radio se gasio iste sekunde, kada bi ona završila. Da mi je nenormalno, dugo vre

Kad sam tog proljetnog popodneva, 2010, rekla "uzimam", nisam imala unaprijed, do u detalje, isplaniranu viziju naše zajedničke budućnosti. Znala sam samo, da ću dati najbolje od sebe i nadala sam se da će moje najbolje, biti dovoljno dobro! Neću lagati da nisam imala očekivanja. Jer jesam!   Očekivala sam i od tebe, isto to. Da daš najbolje od sebe. I da me voliš. Jer i ja sam voljela tebe. Nisam kalkulirala. Izjednačavala ljubav s materijalnim dobrima. Birala te zbog titule, škole koju si završio, kvadrata koje imaš ili bi mogao nasljediti, auta, računa u banci. “Sigurne” budućnosti! Nije me bilo briga, što su drugi ljubav predstavljali kao imovinsku karticu. Što su birali “pametno”. Glavom, umjesto srcem. To su bili njihovi izbori. Ti si bio moj. Našu ljubav, nisam nikad uspoređivala s drugim ljubavima! Nisam se takmičila! Dokazivala čija je veća. Sklupčala sam se u njoj! Uživala. Sanjarila. Letjela. Ali i pokušala biti realn

Znaš onaj osjećaj, kad ti je neugodno zbog nekog drugog. Kad bi se najradije zavukao u neku rupu, sklupčao i pokrio rukama glavu u nevjerici. Eto tako se ja osjećam, kad se uspijem nagovoriti, da pogledam neki od reality programa na TV.  Prije par dana, sam pogledala pola epizode Braka na prvu. Hajde da “dam šansu”! Znatiželja je ponekad  jača, od zdravog razuma. Znam, ubila je mačku! Riskiram svejedno. Palim tevejac i… I opet sam od neugode pokrivala oči. I osjećala se pri tom još gore, nego inače.  Prvo, jer se dam lako nagovoriti. Što će reći da sam naivna. Drugo, jer po default-u, "davanje šanse", ne vodi ničem dobrom. Nikada. Treće, jer je svaki, reality isti… Red drame, red egotripa, red naive, red ismijavanja,  i makar po jedan normalni, mirni, samozatajni kandidat, tip susjeda/ susjede iz kvarta kojeg svi vole i hvale, a koji grune k’o nuklearka pa se svi pitaju kako. Kako? Barba psiholog i teta psihologinja, su to znali od početka. S

Volim svoju obitelj. Kad smo skupa. Igramo društvene igre. Kad se smijemo! Napravimo kokice i gledamo filmove. Filmovi me opuštaju. Nasmiju. Rasplaču. Iz njih učim. Rado ih gledam. Volim čitati. Ponekad nešto vezano uz posao, ponekad nešto za zabavu. Pratim web-inare ljudi koji znaju više od mene i od kojih mogu nešto naučiti. Kuhamo. Svakodnevno! Ili muž ili ja. Ovisno   o tome, kako tko od nas radi. Kolače radim samo ja. Često. Čistim redovno. Ne volim nered. Alergična sam na njega. Posadim cvijeće na balkonu. Svako proljeće! Bez iznimke! Volim kad mi balkon vrišti u bojama. Ljepše mi je onda s mužem,   ujutro    tamo sjesti i popiti kavu. Bacimo uz gutljaj kave, obavezno i razgovorčić ili dva, sa susjedima, u kući preko puta. Malo se bocnemo, narugamo jedni drugima (ili trećima). I nasmijemo. Za zdraviji početak dana. Volimo glazbu. Kod nas uvijek nešto svira. Prepucavamo se, usput, tko je koji bend otkrio prvi. Pjevamo. Grozno! Ali ipak pjev