Devedesetih se sjećam, onako, kroz maglu. Ne zato što
sam bila premlada, nego zato što se nemam bog zna čega sjećati. Loša moda,
svakodnevna granatiranja, tekuće vode ni u tragovima, struje otprilike jednako…
Nisu to bile baš neke godine, za prosječnog tinejdžera.
Kad proživiš sranje, staviš ga negdje daleko, u
pozadinu memorijske kartice i ne izvlačiš tako često.
Tako sam i ja zaboravila da sam imala 13, 14... Da je
škola bila dopisna. Da sam učila pod svijećom. Kod kuće. U skloništu. Da sam često trčala iz škole, s
ispita, pod granatama. Da sam nekoliko puta dnevno, s mojima, morala na 5. kat,
bez lifta, vući kante s vodom iz vatrogasne cisterne, preko puta zgrade. Da sam
se kupala, s na plinu zagrijanom vodom, a onda tu istu vodu “čuvala” za wc. Da
nisam mogla staviti slušalice na uši, zatvoriti oči i praviti se da sam negdje
drugdje, jer su se baterije čuvale za Kroniku dana u 19:00, a radio se gasio
iste sekunde, kada bi ona završila. Da mi je nenormalno, dugo vremena, bilo
normalno.
Kad proživiš takvo sranje, trudiš se ne misliti o
njemu. Ali sranje, kad hoće vani, nađe put. Tako je i ono moje, izašlo na
površinu.
Snimala sam danas sina, dok je rješavao zadatke iz
matematike. Za učiteljicu.
Sjetilo me to moje dopisne škole. Tuge i bijesa i nemoći. I sve je opet
protutnjalo kroz mene. Još jednom, istim intenzitetom, kao i 90-ih. Borila se
sama sa sobom. U istom trenu bila bi hrabra pa bi plakala. Trilijun misli i
sjećanja, u jednoj sekundi. Pa se trgnem i pogledam u njega…
Smije se! Uzbuđeno bira najbolje mjesto za snimanje,
slaže knjige ispred sebe i trudi se
govoriti dovoljno glasno i razgovijetno.
Svaki zadatak, završava pogledom prema kameri,
smiješkom i palcom gore. Ne mislim više o 90-ima i lošim skriptama iz
Analitičke kemije. Smijem se i ja..
Je li nenormalno, još jednom postalo normalno? Jesmo
li se već počeli navikavati?
On uzbuđeno čeka da se učiteljica javi.
Stiže poruka:”Matematika-točno i pravilno si
podijelio. Bravo. Priroda-bravo! Petica.”
Bravo za učiteljicu. Ponosan je i zadovoljan. Slavi uz
ples iz Fortnite-a.
To je ono što on ima, a ja nisam imala 90-ih.
Dvosmjerna komunikacija.
Nakon “škole”, 4 ture kiflica. Šunka i sir, nutela,
marmelada… On reže šunku. Ja valjam tijesto.
Igramo “vješala” dok čekamo da se kiflice ispeku. On
piše kredom crtice, po crnom zidu od kamina. Devet slova. Imam i glavu i ruke i
tijelo i lijevu nogu. Vješala su skoro gotova. Spašava me zvono na pećnici.
Prva tura gotova. “Ž” vičem iz kuhinje:. Dobijem i desnu nogu. Gubim. Opet.
Riječ je: Izolacija. Naravno!
On skače. Smije se! Još jedan pobjednički ples. Plešem
s njim!
Djeci je to bitno. Podrška. Smijeh. Učenje. Igra. Da i dalje uče i da ih
motiviramo. Da sutra nastave. Ne trebemo ih trovati svojim strahovima i
sumnjama.
Roditelji i profesori, trebaju djeci u ovom sivilu pokazati, malo svijetla.
Oni trebaju biti ti, koji će ih maknuti od statistike, od umrlih i zaraženih,
od porasta nezaposlenih i ekonomske krize…od strahova.
Roditelji trebaju pokazati da je baš sada, obrazovanje
bitno. Učiti ih da propitkuju, razmišljaju, pričaju. Da budu pozitivni. Da
vjeruju u sebe. Da ne smiju posustati. Da će upravo njihov trud, poštenje i
ambicija činiti razliku.
Profesori trebaju to potvrditi, usmjeriti ih i
motivirati. Pohvaliti! Potaknuti, da nakon njihove poruke, plešu Flos ili Deb
ili koji god već Fortnite ples treba. Samo neka plešu.
Ne vrijedi slati zadatke, bez da pošaljete
objašnjenja. Ne vrijedi štopericom mjeriti, tko će odgovoriti prvi. Motivirati
samo najbrže, umjesto točne. Ne nagrađivati trud. Ne voditi računa, ako se radi
o starijoj djeci, da ste vi, tek jedan od 5, s istom količinom zadataka, toga
dana. Ne voditi računa, ako se radi o mlađoj djeci, da komunikacija, zbog dobi
djeteta, ide preko roditelja. O zaposlenim roditeljima koji im ne mogu pomoći,
baš u tom trenu, kada ste vi pištoljem proglasili start utrke. O roditeljima
koji ne sjede uz mobitel, jer su dobili otkaze. Koji muku muče kako platiti
račune. Taj internet, preko kojeg
komunicirate.
Ne vrijedi ni kukati, da nije prirodno da nam djeca
uče preko mobitela i tableta, kad smo se još jučer hvalili kako čitaju s 3,
množe do 100 s 5, pričaju tečno engleski sa 6 i sve to zahvaljujući buljenju u
isti taj mobitel, tablet ili TV. Ako dijete može uzeti vaš i svoj mobitel da bi
snimio video na TikTok-u, jednako tako može snimiti sebe, dok odgovara
matematiku.
Ne trebaju se djeca učiti nepravdi, strahovima i
izlikama. Ne podcjenjujte njihovu sposobnost učenja i prilagodbe. Snalažljivost.
Dajte im priliku da se dokažu. Nemojte ih uvjeriti da su znanje i trud nebitni.
Nemojte ih učiti odustajanju kad je teško! Naučite ih da se bore unatoč tome.
Da budu lavovi. Da znaju više nego jučer. Da misle svojom glavom! Učite ih, igrajte,
pričajte s njima, slušajte ih.
Jer i ovo će proći. Ono što će naučiti, ostaje
zauvijek.
Postoje profesori i “profesori”. Baš kao što postoje i roditelji i
“roditelji”. A kada neprirodno postane prirodno, te razlike izađu na vidjelo.
Primjedbe
Objavi komentar