Znaš onaj osjećaj, kad ti je neugodno zbog nekog drugog. Kad bi se najradije zavukao u neku rupu, sklupčao i pokrio rukama glavu u nevjerici. Eto tako se ja osjećam, kad se uspijem nagovoriti, da pogledam neki od reality programa na TV.
Prije par dana, sam pogledala pola epizode Braka na prvu.
Hajde da “dam šansu”!
Znatiželja je ponekad
jača, od zdravog razuma. Znam, ubila je mačku! Riskiram svejedno. Palim tevejac i… I opet sam od
neugode pokrivala oči. I osjećala se pri tom još gore, nego inače.
Prvo, jer se dam lako nagovoriti. Što će reći da sam naivna.
Drugo, jer po default-u, "davanje šanse", ne vodi
ničem dobrom. Nikada.
Treće, jer je svaki, reality isti… Red drame, red egotripa,
red naive, red ismijavanja, i makar po
jedan normalni, mirni, samozatajni kandidat, tip susjeda/ susjede iz kvarta
kojeg svi vole i hvale, a koji grune k’o nuklearka pa se svi pitaju kako.
Kako?
Barba psiholog i teta psihologinja, su to znali od početka.
Samo se igraju s njima. I vama.
Zašto neću ponoviti ovo jednokratno iskustvo?
Ako je izrežirano (a nadam se da jeste), učinjeno je to vrlo
loše, uz još lošiju glumu.
Ako zaista jeste reality, i ništa od onog nije gluma, ne
namjeravam večeri provoditi s licem u dlanovima.
Kad već s rukama na očima, škicam između 2 prsta, neka to bude zbog dobre glume
i kvalitetne režije, umjesto nelagode izazvane niskobudžetnim reality-jem.
Stvarnom životu nije mjesto u javnim prijenosima. Publick
objavama na društvenim mrežama. Pravi život se vodi u 4 zida. Intimno, a ne pod
svjetlima reflektora. Stvarni život ne namještaš, da poveća gledanost
i broji clickbit-ove.
I ne zbog toga što se sramiš nečega, nego zato što neke
stvari trebaju biti intimne. Tvoje. Partnerove. Vaše. Zato što zagrljaj, ne
dobiva na vrijednosti kada ga netko drugi vidi. Kada mu netko drugi zavidi. On
dobiva na vrijednosti, svaki put kada je spontan. Od srca. Onako iskren. I ne
treba biti snimljen. Ne treba ići u živo. Ne treba osvanuti na Instagramu. Na
naslovnicama časopisa. Nitko, nikada, ne treba saznati za njega. Nitko, osim
vas dvoje. Bitno je ono iznutra, dok osjećaš te čvrste ruke oko sebe. Nisu
bitni pregledi. Ni lajkovi. Nisu bitni drugi. Bitni ste vas dvoje. Jer u tom
trenu, drugi niti ne postoje.
Kada je zagrljaj sam po sebi bitan, neće vam smetati ni
presoljeni ručak, ni to što spava duže od vas, ni to što pastu stišće od pola
tube. Nećete od gluposti, raditi nerješive probleme. Ljutit ćete se i svađati
ali i smijati i podupirati! Znat ćete da je zajednički život i taj zagrljaj,
ali i prihvaćanje i kompromis. Znat ćete da možete zajedno rasti u svojim
nesavršenostima. Neće vam za to trebati potvrda drugih.
Ako vam je do 5 minuta slave, do toga da privučete pažnju na
sebe, ako volite sebe previše da biste tu ljubav dijelili s nekim drugim, neće
pomoći ni psiholozi, ni partnerov novac, a još manje lajkovi i komentari ispod
slike dvije čaše vina, u skupom restoranu.
Možda ćete privući pažnju drugih. Možda će vas primijetiti
mase, koje inače nikada ne bi. Možda će vam poneko i zavidjeti na skupom vinu,
dalekom putovanju, prividu koji ste izrežirali za njih.
Ali kad se kamere ugase, kad publika prebaci na drugi
program… I vi ćete znati da je to samo privid. Daleko je to od života. Daleko je
to od emocija!
I zato umjesto privida, biram život! Biram emocije! Biram ne
ispražnjenu pepeljaru na balkonu! Biram prolivenu čašu vina! Biram neuredno
podignutu kosu, nedjeljom ujutro. Biram zadirkivanje i međusobno ruganje. Biram
ne glamuroznu šetnju šumom. Biram spontani zagrljaj! Biram viku! Biram smijeh!
Biram život! Stvaran! Intiman! Naš!
Primjedbe
Objavi komentar