Ako ti za sreću treba još iIi još malo više od toga, na pravom si putu da do nje, nikada ni ne dođeš

Nisam motivacijski govornik, ali…

… zaista vjerujem, da se u životu treba fokusirati na lijepe stvari. Na ljude koje voliš i koje te vole. Na ono što te čini sretnim.

Vjerujem i da trebaš biti zahvalan, na onom što imaš. Uživati u sada. U zagrljaju, osmjehu, smijehu, punom stolu, plaćenim računima, dobrim nalazima, alarmu u 6:35...

Iscrpe me negativni ljudi.

Iscrpi me konstantno plakanje za nečim što nemaš. Za stanom, nešto većim stanom, poslom, bolje plaćenim poslom, autom, skupljim, većim, novijim autom, onim cipelama ili haljinom, ljetovanjem, skijanjem, romantičnijim partnerom, spontanijom partnericom...

Još samo…

Još samo, još samo…

… pa ću biti sretan!

Ako ti za sreću treba još iIi još malo više od toga, na pravom si putu da do nje, nikada ni ne dođeš.

Nema ništa lošeg da rasteš, napreduješ i želiš još više. Dok god uživaš, smiješiš se i veseliš onom što već imaš.

Jer  mogla bih sad ispričati hrpu priča, baš o tim "malim" svakodnevnim stvarima, koje su me ispunile, razveselile, pokrenule, motivirale. Digle u neslućene visine. Koje su postale velike. Najveće.

Mogla bih ispričati, koliko su mi u životu značile duge šetnje u tišini, s rukom u ruci. Prijateljski razgovori. Obiteljska druženja. Izleti u prirodu. Romantične geste. Piknici uz rijeku. Ljenčarenja na plažui. Pročitane knjige. Filmovi u kinu.

Koliko je sreće, u samo nekoliko pravih riječi, u pravom trenutku.

Koliko entuzijazma, u  ostvarenim ciljevima.

Koliko su me, baš takve stvari, učinile onom koja danas jesam.

Koliko me i samo sjećanje, na njih, ispune.

Nisam motivacijski govornik!

I možda me baš zato izlude, ta uvjeravanja da stalno moraš biti sretan. Ta forsiranja sreće. Sreća na silu.  

Ne reagiram na loše vijesti plesom i vizualizacijom sreće. Plačem. Ljutim se. Vrištim! 

Nisi manje ispunjen čovjek, kad to priznaš. Nisi manje zadovoljan svojim životom, jer vidiš nepravdu, jer te boli i tuđa bol, jer teško prihvaćaš neimaštinu, lopovluk i laži. Jer na to ne zatvaraš oči, mantrajući neprestano o sreći.

“Ono si o čemu misliš. S kim se družiš.  Ono si o čemu misliš! Ono si s kim se družiš.”

Možda i jesam (sigurno jesam)!

(I zato, da, imam fokus na lijepe stvari. Na svoje mirne luke. Na ljude koje vole bezuvjetno. Bez nekog računa. Kojima zbog toga daješ cijelog sebe i više od toga.) 

Ali i ono si, kakve su i tvoje reakcije na zlo, neimaštinu, nepravdu i laži.

(I zato se ne pravim se da ne postoje. Ne zatvaram na njih oči. Ne brišem svoja loša sjećanja. Ne uvjeravam sebe da se nisu dogodila.

Pokušavam...shvatiti. Boriti se.  Pomoći. Mijenjati.)

Sve one nepravde, sve one boli u duši, sve one suze… one su utjecale na mene. Formirale me. Naučile  kako biti jača! Opreznija. Tolerantnija. Glasnija. Naučile me kako se prilagoditi, a ostati svoja. Kako oprostiti. Kako završiti priče. Kako krenuti dalje.

Nema potrebe da se pravim, da se nikada nisu dogodile, kad sam i zbog njih baš tu gdje jesam. Kad sam i zbog njih ja.

Nisi manje ispunjen, jer ih ne negiraš. Ne živiš zbog njih u prošlosti. Baš obrnuto, tek kad ih prihvatiš, kada o njima možeš pričati bez grča u želudcu i loših osjećaja, spremniji si uživati u sadašnjosti. Otvoriti se budućnosti.

Kad shvatiš da je sve to život, i da  loše baš kao i ono dobro prolazi, možeš samo još više cijeniti dobro. Onu ruku u ruci, onaj piknik na rijeci, ono ljenčarenje uz more, sve one ne odgledane filmove koje te čekaju.

Možeš biti još zahvalniji, još nasmijaniji, još glasniji. Sretniji! 

S APortala