Kad sam tog proljetnog popodneva, 2010, rekla "uzimam", nisam imala unaprijed, do u detalje, isplaniranu viziju naše zajedničke budućnosti. Znala sam samo, da ću dati najbolje od sebe i nadala sam se da će moje najbolje, biti dovoljno dobro!
Neću
lagati da nisam imala očekivanja. Jer jesam!
Očekivala sam i od tebe, isto to. Da daš najbolje od sebe.
I
da me voliš. Jer i ja sam voljela tebe.
Nisam
kalkulirala. Izjednačavala ljubav s materijalnim dobrima. Birala te zbog
titule, škole koju si završio, kvadrata koje imaš ili bi mogao nasljediti,
auta, računa u banci. “Sigurne” budućnosti!
Nije
me bilo briga, što su drugi ljubav predstavljali kao imovinsku karticu. Što su
birali “pametno”. Glavom, umjesto srcem. To su bili njihovi izbori. Ti si bio
moj.
Našu
ljubav, nisam nikad uspoređivala s drugim ljubavima! Nisam se takmičila!
Dokazivala čija je veća.
Sklupčala
sam se u njoj!
Uživala.
Sanjarila. Letjela.
Ali
i pokušala biti realna.
Znala
sam, da će se dobri dani, izmjenjivati s lošima. Sunce s olujama. Da ćemo se
morati boriti i biti uporni da skupa izgradimo dom. Obitelj. Da ćemo nailaziti
na prepreke i zlonamjerne ljude. Da će biti i povišenih tonova i svađanja i
šutnje. A da je od svega toga bitnije, hoćeš li mi pružiti ruku kad padnem. Hoću li ja to moći učiniti,
kad ti padneš. Kad je teško. Kad oboje mislimo, da gore ne može.
Znala
sam i da je to svojevrsni test za oboje. Jer tada, jasnije nego inače, vidiš
imaš li i možeš li biti oslonac. Zaštita. Podrška.
Zato
su ti dani, nekako bitniji i presudniji,
od onih dobrih. Nakon njih je sve
jasnije. Ili se osjećaš napušteno i iznevjereno ili jače nego ikada ranije. Zrelije.
Sigurnije.
Jer
znaš da hodate jedno uz drugo. Za drugo.
Znaš
da imaš pored sebe partnera. Sebi ravnog. Jednako ludog, a opet dovoljno
normalnog. Ustrajnog i borbenog.
S
kojim rasteš i koji raste s tobom.
S
kojim djeliš snove i pobjede.
S
kojim lakše prebrodiš poraze i pobjediš strahove.
S
kojim voliš pričati i s kojim je ugodno šutjeti.
S
kojim se smiješ iz sveg glasa, ali uz kojeg ne skrivaš ni suze.
S
kojim možeš biti najjača ali i slaba.
S
kojim zaboraviš na bolest, ali se grčevito boriš za zdravlje.
S
kojim si sretna i nasmijana.
S
kojim ne moraš biti netko drugi.
S
kojim se osjećaš pametnijom, ljepšom, zadovoljnijom, jačom! Posebnom…
Onom
pravom. Baš takva kakva jesi.
Kad
sam tog proljetnog popodneva, 2010, rekla "uzimam", nisam imala
unaprijed, do u detalje, isplaniranu viziju naše zajedničke budućnosti.
Nemam
je ni danas. Ali znam da ću dati najbolje od sebe i nadam se da će moje
najbolje biti dovoljno dobro.
Primjedbe
Objavi komentar