Volim
svoju obitelj.
Kad
smo skupa. Igramo društvene igre. Kad se smijemo! Napravimo kokice i gledamo
filmove.
Filmovi
me opuštaju. Nasmiju. Rasplaču. Iz njih učim. Rado ih gledam.
Volim
čitati. Ponekad nešto vezano uz posao, ponekad nešto za zabavu.
Pratim
web-inare ljudi koji znaju više od mene i od kojih mogu nešto naučiti.
Kuhamo.
Svakodnevno! Ili muž ili ja. Ovisno o
tome, kako tko od nas radi.
Kolače
radim samo ja. Često.
Čistim
redovno. Ne volim nered. Alergična sam na njega.
Posadim
cvijeće na balkonu. Svako proljeće! Bez iznimke! Volim kad mi balkon vrišti u
bojama. Ljepše mi je onda s mužem,
ujutro tamo sjesti i popiti
kavu. Bacimo uz gutljaj kave, obavezno i razgovorčić ili dva, sa susjedima, u
kući preko puta. Malo se bocnemo, narugamo jedni drugima (ili trećima). I
nasmijemo. Za zdraviji početak dana.
Volimo
glazbu. Kod nas uvijek nešto svira. Prepucavamo se, usput, tko je koji bend
otkrio prvi.
Pjevamo.
Grozno! Ali ipak pjevamo.
Pišem
oduvijek. Kad god mogu. Kad mi je teško. Kad sam sretna. Kad mi se vrišti od
sreće.
I
ne radim ništa od toga zbog izolacije. Ne treba mi korona da me pokrene. Da
nađem vrijeme, za ono što mi je bitno.
Ne
treba mi korona da budem zahvalna.
Zahvalna
sam uvijek! Na odličnim roditeljima. Bratu i njegovima. Bez njih bi izolacija
bila nepodnošljiva. Na mužu, koji uskoči, kad radim do 7. Na djeci, koja
shvaćaju da nema druženja, dok je sranje. Jer će druženjima, napraviti još veće
sranje. Na učiteljici koja snima videa i šalje "bravo", na baš svaki
domaći rad. Zahvalna sam na kolegama, koji su mi produžena ruka, u ovo i bilo
koje drugo vrijeme.Zahvalna sam na prijateljima s kojima se smijem, ovako na
daljinu. Na porukama, koje pošalju u pravo vrijeme, kada ih najviše trebaš.
Ali
imam pravo i biti ljuta, razočarana i uplašena. A sada to jesam. Teško je! Ljudi umiru. Gospodarstvo je stalo.
Budućnost je upitna. Ne nazire se kraj.
Ne
možemo uvijek biti sretni i plesati sumanuto. Sreću ne forsiraš. Tugu ne potiskuješ. Ne moraš, baš u svemu, vidjeti
nešto dobro. Neke stvari su naprosto loše.
Ne sjedim u kutu zgrčena i ne plačem po cijeli
dan. Ako ste me tako zamislili. Radim. Radim od kuće, ali radim puno. Kad
završim s poslom; ribam opsesivno kvake i prekidače za svijetlo s
dezinficijensima. Ispečem čupavce,
kiflice, tortu, vrlo često kruh. Smijem se susjedovim teorijama, o nošenju
maski, dok svako od nas pije čašu pivnice, u svom dvorištu. Iako, vrlo
vjerojatno, time iritiramo one druge
susjede, koji ne vole naša “preko-dvorišna" druženja. Stavim navečer "Labirint",
na stolić u dnevnom i zaigramo skupa. Obiteljski! Ljutim se, jer nikad ne
stignem prva, ali skačem od sreće što nisam zadnja. Umirem od smijeha dok
igramo "Vješala" i smišljamo što luđe riječi, koje ostali ukućani,
neće pogoditi. Na kraju dana, u pidžamama, sjednemo pred TV i namjestimo film.
Baš kao što smo večeras, namjestili “Carstvo velikog Oza”. Ispečemo hrpetinu
pre slanih kokica, da nam dotekne.
I
prođe tako dan! I u radu i kuhanju i smijehu i zahvalnosti.
A
onda dođe noć. Teško zaspem. Buljim u strop i nije mi svejedno. Nije, vjerujte
svejedno, kad čekaš je li pozitivan nalaz, nekome do koga ti je jako stalo.
Nekome, kome to u ovom trenu, najmanje treba. Za koga to nije "samo obična
gripa". Vrijeme, luđački sporo, prolazi kad tako čekaš. I bojiš se! Bojiš se poruke i poziva.
Normalno je da se bojiš. Ne vidiš u tome baš ništa dobro.
Nije
ti svejedno, ni što sve ovo, toliko dugo traje. Izbjegavaš vijesti! Javljanja
iz stožera. Dosta ti je i crnih prognoza, ali i pljeskanja s balkona. Iritiraju
te! Ali komuniciraš s ljudima iz cijelog svijeta. Moraš! Takav ti je posao.
Zahvalan si da je tako, jer te spojio s predivnim, ali i luckastim ljudima.
Pričaš s onima u Americi, Australiji,
Njemačkoj, Britaniji... Italiji...
Loše je. Jebeno je loše. Ne možeš to potisnuti plesom. Ni pjesma ne
pomaže. Ni preusmjeravanje misli. Jedino što ti prolazi glavom je: " Samo
da više prođe! Neka prođe."
Ne
gledam sve crno. Imam lijep, dobar i ispunjen
život. Volim smijeh! Mnogo smijeha! Volim pozitivne ljude! Ohrabrujuće i
pozitivne! Borce! Raduje me, što baš sada, vidim cijelu hrpu takvih oko sebe.
Ali
ova bolest jeste loša. I nemojte me tjerati da joj tražim dobre strane.
Jer,
neće te Korona natjerati da čitaš, ako to inače ne radiš. Nećeš pogledati onaj
film, o kojem su ti jednom pričali, ako za njega ni onda nisi imao vremena. Ako
ti je lakše pustiti dijete, da satima visi na PS, umjesto s njim igrati “Čovječe
ne ljuti se”, nećeš to napraviti ni sada. Ako se nisi javljao susjedu, kad bi
ga sreo na ulici, nećeš ni preko izoliranog balkona. Ako si sebična svinja,
koja je pokupovala sve zalihe dezinficijensa za ruke, vjerojatno si takav bio i
prije, a bit ćeš i poslije Korone. Ako si požrtvovan i suosjećajan, ako se ponudiš
obaviti kupovinu za stariju susjedu ili susjeda koji ide na kemoterapiju,
gotovo sam sigurna da nisi takav postao, jer te izolacija oplemenila. A oni,
koji su sami sebi najbitniji, niti sada neće shvatiti, kako su samo sićušni
dio, jedne velike, međusobno povezane grupe!
Prava
priroda ljudi se neće promijeniti zbog karantene! Otkrit će se potpuno jasno!
Ne
zavaravajmo se! Nije ovo prilika za rad na sebi. Tko želi raditi na sebi, to
radi uvijek.
Ovo
je jedna opaka boleština, koja u šaci drži
cijeli svijet. Ne da mu da diše. I nema u njoj ništa plemenito! Ti joj
slobodno budi zahvalan, jer ti je dala priliku da naučiš španjolski. Ja...
ja je želim što prije zaboraviti. Želim
svoj život natrag!
Primjedbe
Objavi komentar