Koliko nam je sve ovo ušlo pod kožu, a da toga nismo ni sami svjesni, došlo mi je u glavu tek prije nekoliko dana. Sjedila sam s prijateljima uz more, uživala u proljetnom suncu usred zime, pijuckajući Coffe 2 go. Kada je slučajno naišla, instinktivno sam poletjela da ju zagrlim. Da ju privinem čvrsto uz sebe, zadržim u zagrljaju neko vrijeme i kažem joj gestom; više nego riječima; “Ti si moj fighter i ako itko to može, TI to možeš!!!” Noge su bile brže od glave. Srce brže od razuma! A onda, tek na 2 koraka od nje, instinktivno sam se zaustavila i povukla pola koraka u nazad, pružajući ispruženu ruku i stisnutu šaku u znak pozdrava... Što mi nedostaje u doba corone? Popila bih, s guštom, kavu negdje na terasi uz more i gledala u prazno. Ili se smijala s društvom i vodila beskrajne razgovore, uz još jednu rundu. Otišla na pizzu, sushi ili hamburger. Sjedila bih u kinu, bez maske. Jela slane kokice i pila precijenjenu Colu. Ali nije to ono što mi najviše nedostaje!
...Nije poanta života da ste savršeni u tuđim očima. Da vam se dive i zavide. Poanta je da ste vi sretni, u svojoj verziji života, koliko god nesavršena ona drugima bila...