Iako smo od istog
“materijala”izvedeni, nekako kao da nam u “sastavu” i prestaje svaka sličnost.
A tako i treba biti. Različitosti su ono što nas nadopunjuje. Na taj način,
nekako popunimo praznine jedno drugomu kako bi
postali čvršća cjelina.
Toga smo u startu
oboje svjesni, ali kako vrijeme odmiče skloni smo zaboravu. I zamjeranju.
Na početku
idealiziramo, a s vremenom sve više kritiziramo.
Njezina priča
Na početku je on
i princ na bijelom konju i više od toga.
U isto vrijeme i zgodan i romantičan. I
nježan i frajerčina. I junak i učenjak.
I sportaš i elegantan gospodin.
Satima bi ga
slušala, gledala još duže. Svaka njegova gesta je čista poezija.
A onda, kao u trenu, prođe koji dan, mjesec,
godina...
Najgore muške mane
Čini joj se, kao da se u tom balansiranju između romantike
i junačenja, on toliko izmorio da više nema snage, za najjednostavnije radnje.
Ostavi što stigne i gdje stigne. A ona pokušavajući se ugristi za jezik, u isto
vrijeme, pomiče i onu čašu i ključeve od auta s kuhinjskog stola i jaknu s
fotelje i žonglira na jednoj nozi, u pokušaju da preskoči tenisice koje su joj
se našle na putu.
I umjesto da mu to
kaže, udahne duboko i izdahne još dublje. Pa tako, nekoliko desetaka puta,
pokušavajući misliti pozitivno, kako su je učile popularne motivacijske
govornice. Nakon 10-ak, možda i 15 minuta, tko će ga znati, meditativnog disanja, bit će manje nervozna.
Pa to su ipak samo čaša, ključevi,
tenisice ili jakna.
A njih dvoje su više od toga.
Iz misli je trgne
gromki glas, koji ne može naći svoju osobnu, ključeve ili slušalice. Ili onu
sivu majicu. Ili mobitel. Ili...
Možda bi i znao, da ostavljaš stvari na svom mjestu!
Pomisli, ali ne
kaže. Ili možda i kaže. Svejedno je!
Kristalno je jasno
da, s onolikom rječitošću, kojom je nekada opijeno opisivala baš svaki njegov
potez, svaku njegovu vrlinu, sada opisuje njegove mane. Samo je ton nešto drukčiji.
I mogu je iz takta
izbaciti nošene majice bačene preko kreveta, nesnosno hrkanje koje joj remeti
san. Može to biti i činjenica da zaboravlja datume ili zajedničke obveze.
Možda glasno mljackanje, srkanje ili
neodlučnost pri izboru filmova. Možda to da ne zna javiti kad kasni ili kad
negdje stigne. Možda to što je ne čuje dok mu govori, a on opijeno zuri u
mobitel.
Od princa do žapca...i nazad
Možda joj se čini
da to nije isti onaj muškarac, zbog kojeg su frcale iskre. Možda i nije, ali kakve su šanse tome?
Možda je
vjerojatnije, da kao što je onda bila slijepa na njegove mane, sada ne
primjećuje vrline.
I ako se samo malo
potrudi vidjet će, isti je to čovjek. U jednom trenu
nježan, u drugom frajerčina.
Samo se njen kut
gledanja nešto promijenio. Ako se malo trgne, vidjet će, da možda i jeste
zaboravan ili neuredan i da je to strašno živcira, ali da joj uvijek otvori vrata, uzme vrećicu iz
ruke, da ide s njom na trčanje i stane kada ona više ne može, da je svako
toliko iznenadi čokoladom ili negdje usput ubranim cvijetom i totalno
neromantičnom “post it” porukom. Ali takva i treba biti. Jer nisu od poezije i
jeftinih citata.
Ako se malo trgne;
vidjet će vrline koje su je privukle, vidjet će da je i onda imao iste mane,
ali da su je tada manje dirale. A možda ju je, iako sada to ne želi
priznati, ta gruba, “muška” strana njemu
i privukla.
Možda ta lijenost,
nered i nagluhost nije zla namjera.
Možda samo “mi “ i
“oni” drukčije rezoniramo!
Možda bi nam svima
bilo lakše kada bi to čim prije shvatile!
To i da svaka
priča ima dvije strane. Našu i njihovu! Da i oni imaju štošta za reći...
A ponekad ipak
prešute.
Nastavit će se ;-)...
Primjedbe
Objavi komentar