Koliko nam je sve ovo ušlo pod kožu, a da toga nismo ni sami svjesni, došlo
mi je u glavu tek prije nekoliko dana.
Sjedila sam s prijateljima uz more, uživala u proljetnom suncu usred zime, pijuckajući
Coffe 2 go. Kada je slučajno naišla, instinktivno sam poletjela da ju zagrlim.
Da ju privinem čvrsto uz sebe, zadržim u zagrljaju neko vrijeme i kažem joj gestom; više nego
riječima;
“Ti si moj fighter i ako
itko to može, TI to možeš!!!”
Noge su bile brže od glave. Srce brže od razuma!
A onda, tek na 2 koraka od nje, instinktivno sam se zaustavila i povukla
pola koraka u nazad, pružajući ispruženu ruku i stisnutu šaku u znak
pozdrava...
Što mi nedostaje u doba
corone?
Popila bih, s guštom, kavu negdje na terasi uz more i gledala u prazno. Ili
se smijala s društvom i vodila beskrajne razgovore, uz još jednu rundu. Otišla na pizzu, sushi ili hamburger. Sjedila
bih u kinu, bez maske. Jela slane kokice i pila precijenjenu Colu.
Ali nije to ono što mi najviše nedostaje!
Nedostaju mi spontani dodiri! Rukovanja i zagrljaji.
Nedostaje mi da na sastanku, onom preko puta sebe, pružim ruku. Nesvjesno i
instinktivno.
Nedostaje mi “high five” i letimičan dodir ramenom, u prolazu.
Nedostaje mi spontanost. Da priđeš neznancu i ponudiš pomoć, ako vidiš da
ju treba. Da ne razmišljaš je li zarazan. Da on ne razmišlja o tome!
Nedostaju mi koncerti. Gužva na ulazu. Naguravanje ispred bine. Preglasna
glazba i nagluhost na jedno uho, dan poslije.
Nedostaju mi utakmice s publikom. Bez onih snimljenih matrica publike.
Nedostaje mi da kihnem, a da me svi ne pogledaju osuđujuće. Nedostaje mi;
“Nazdravlje!”,
umjesto bijega!
Nedostaju mi putovanja. Bez maske u avionu. Bez maske u hotelu. Bez maske u restoranu.
Nedostaju mi osmjesi na licima, umjesto pamučnih i jednokratnih maski.
Nedostaje mi život bez maske!
Najviše od svega, nedostaju
mi zagrljaji!
Ne oni, za svakog i uvijek. Koji ne znače ništa. Oni iskreni! Oni od srca! Ti mi fale.
Kad nekog, koga voliš, nenadano sretneš; obujmiš rukama čvrsto i onda neko
vrijeme, oboje samo ostanete tako.
Šaka, umjesto zagrljaja. Šaka, umjesto držanja za ruku.
Nema emocije, Nema topline, Nema ljubavi.
Nema u njoj “Stalo mi je!” i “Tu sam za tebe.”
Ne želim da nam to “ostane u nasljedstvo”, jednom kad sve ovo prođe!
A ne čekam da prođe ni zbog kave, ni zbog druge runde kad izađem vani!
Želim da prođe, jer imam potrebu zagrliti onog tko me treba. Ne želim
razmišljati je li zagrljaj za nju “siguran”. Koliko je dana od operacije prošlo, je li se već oporavila, prima li terapiju, je li joj imunitet
“dovoljno” jak, je li blijeda ili sam
umislila, jesam li ja “dovoljno” zdrava. U svakodnevnom sam kontaktu s ljudima.
Jesam li možda nešto “skupila”, a da nisam svjesna. Kašljem već neko vrijeme.
Kašljem li od alergije ili mi je “nešto”. Hoću li joj, zbog tog kašlja,nauditi?
Možda je meni “nešto” ništa, ali njoj bi
“ništa” bilo nešto. Hoće li se “smrznuti” od mog zagrljaja ili će joj biti
drago. Jesam li stala dovoljno daleko, da bude sigurna.
Miljiun misli u milisekundi.
A samo sam je htjela
zagrliti!
Sjesti s njom nakon operacije i pričati satima kao nekad. Nasloniti se na nju, dok grcamo od smijeha. Bez
razmišljanja o posljedicama. Bez PCR testa.
Te “male” stvari, koje smo ranije uzimali zdravo za gotovo. Baš te “male”
stvari, koje čine život vrijednim življenja!
One mi fale najviše!
Primjedbe
Objavi komentar