Supruga koja ga voli, a on stalno o svojim napornim roditeljima. Djeca
odlična u školi, a on o lošem profesoru, nekvalificiranom treneru. Stabilan
posao, u struci, on o stresu zbog napornog kolege, sporog portira, malenog
ureda. Povišica? Pih samo tolika. Mogućnost promaknuća, ali... i mogućnost
poraza. Stotinu i jedan spreman izgovor
za svoje propuste. Šef, kolega, prijatelji, obitelj ili susjedi...
Uselio u novi stan, susjed je preglasan, pločice neravne, fuge nejednake.
Ti ćeš o broju ozdravljenih, on će o oboljelim. Ti ćeš o vitaminu D,
prehrani i suncu, on će o nedostatku cjepiva.
Ti ćeš o dobrom filmu, on će o lošoj scenografiji.
Ti ćeš ga pokušati nasmijati, on će kukati.
Možeš mu pokušati ugoditi, možeš ga pokušati razveseliti, možeš mu povlađivati,
on će i dalje kritizirati.
A ti ćeš biti sve umorniji i nezadovoljniji. Fizički i psihički iscrpljen. Hranit će se tvojom energijom da nadoknadi nedostatak svoje.
Pravdat će se. Ponavljat će neprestano kako je takav s razlogom, kako bi bio
sretan, kad bi sve bilo onako kako je zamislio. Ali neće...
On jednostavno mora pronaći nesavršenost, u svakoj stvari, s kojom se
susreće. I neće se mijenjati. Neće mijenjati ni situaciju na koju se žali, jer mu
paše kad nije sve onako kako je zamislio. Jer onda ima razloga plakati. Jer
onda ima o čemu pričati.
Neće ga promijeniti ni vjerna supruga, ni dobro dijete, ni vrijedan kolega,
ni veća plaća, ni bolje radno mjesto, ni peterosobni stan, ni skuplji
automobil, ni egzotično putovanje, ni okončanje pandemije, ni mir u svijetu, ni
ekonomski procvat...
Neće, jer promjena točke gledišta
zahtjeva i trud, i hrabrost i
energiju.
Puno je jednostavnije biti “žrtva”. Jednostavnije je kada te žale, kada
kriviš druge, sudbinu ili splet okolnost, za svoje neuspjehe. Lakše je kada
nisi odgovoran za svoje postupke i njihove posljedice. Kada je svaki tvoj
neuspjeh- nepravda, a svaka tvoja greška- tuđa urota.
Nekad ti život dodijeli loše karte.
Nekad ti zvijezde nisu naklonjene.
Nekad se “samo” ustaneš na lijevu nogu.
Ali nekad je cijeli svijet tvoj.
Pjevušiš od jutra, skakućeš i najradije bi svima vrištao u uho: “Ja sam jeb..o sretan!”
Ako si svjestan toga da se dobro i loše ciklički izmjenjuje- dobro je. Sve
je u redu! Ako si svjestan da je sve dobro prolazno, i zbog toga dobro, više cijeniš i u njemu više
uživaš- dobro je.
Dobro je; zato što ćeš znati da je i ono teško prolazno. Da je sasvim
normalno da se ponekad osjećaš tužno,
ljutito, nervozno i neraspoloženo.
Ali kad ne valja, jer kiša pada, ne valja, jer je vruće, nema posla-nema
novca, ima posla-nema slobodnog vremena, drski ljudi, loša ekonomska
situacija, neodgojena djeca, loša frizerka, nekulturna blagajnica, bolna kičma…kad
svaka tema izaziva nagon za plakanjem, kad pored sebe ne vidiš vjernog
partnera, poslušno dijete, brižne
roditelje, marljive kolege, dobre prijatelje, krov nad glavom,
obiteljske izlete, prijateljska druženja... kad za sve, imaš spremno bar jedno
“ali”, imaš problem.
Možda je to samo predstava za javnost. Možda tako samo privlačiš pažnju. Možda
i ti tako skupljaš “like-ove”, kao što se i novine prodaju bombastičnim,
negativnim vijestima. Možda misliš da ćeš ljudima biti draži, jer će te
žaliti.
Ali ljudi koji te vole, kojima je stalo do tebe, žele te vidjeti sretnog.
Oni koji se pale na loše vijesti, oni kojima lice zatitra svaki put kad
pročitaju crnu kroniku, koji se lože na negativne komentare na portalima, oni
koji okreću glavu kad vide nasmijana lica, oni koji se oglušuju na dobre
vijesti ... oni ti u životu, ne trebaju. Ti i takvi ljudi, koji vire u tvoj
novčanik, kroz tvoj prozor, procjenjuju
tvoje auto, gledaju kad izlaziš i s kim se vraćaš, jesi li se “dobio”, ili ti
supruga loše kuha, držite li se za ruke, je li tvoja košulja popeglana, a njena
suknja prekratka... oni vole kad si sjeban. Kad ti je na poslu loše, kad vam
zagori ručak, kad ti kćer ne napiše zadaću, kad ti pauk digne auto, kad te vide
sređenog, jer sigurno imaš ljubavnicu... Ta tvoja uloga žrtve, ta pognuta
glava, ta kuknjava i jad ti neće, kod njih, kupiti dodatne like-ove. Bit ćeš im
zanimljiv dok si jadan, pognute glave i uplakan. Njima je dobro samo kad je
tebi, meni ili njoj loše, kada gore
portali od jadnih svadljivih komentara, kada se broje žrtve... njima je samo
tada dobro, jer onda ne osjete smrad u svojoj rupi. Jer se svojim smradom, onda ne moraju baviti.
A ti njihovu pažnju želiš? Pažnju takvih ljudi? Misliš da ćeš im zbog
kukanja, biti draži, misliš da će te prestati ogovarati, jer će te žaliti... misliš
da će pokazati empatiju?
Kakva greška!
A možda, možda ne privlačiš ni njihovu pažnju, ni pažnju ljudi koji te
vole... možda si zaista slijep na boje. Možda je u tvojim očima zaista sve
sivo.
Možda ne vidiš ono što imaš, možda gledaš samo u ono što nemaš. Možda si
jednostavno takav i možda tu nema pomoći. Možda ti se uzaludno trudim
objasniti!
Primjedbe
Objavi komentar