Možeš i točka

  Razgovor koji sam vodila prije nekoliko dana, ne bih vam mogla prenijeti ni uz najbolju volju i trud. Ne zato što ga ne bih mogla prepričati, jer bih. Nego naprosto zato, što bi se činio iskarikiran i nimalo istinit. Stoga neću niti pokušavati! Ono na što se, nekako u životu, silim, jeste da iz svake situacije, koliko god ona tužna, vesela, nestvarna, iracionalna ili čak glupa poput ove, bila, pokušam nešto naučiti i izvući poruku. Pa se  nakon prvotnog šoka, suza ili euforije zbrojim i upitam samu sebe: Dakle, Marina? Što si ovaj put naučila? Prazna laprdanja na stranu, što je bit? Poruka? Pa evo… Ono što bih, jednog dana htjela svojoj djeci prenijeti ,da sam naučila iz gore spomenutog razgovora , jeste da je  dobro mišljenje o sebi, izuzetno važno. I za psihičko zdravlje i za uspješno funkcioniranje kroz život. Svi mi procjenjujemo svoje postupke. Uspoređujemo ono što jesmo i kakvi jesmo s onim što bismo željeli biti.  Svakodnevni usponi i padovi  utječu na sliku o sebi. Neki ljudi

  Jučer je na plaži, uz mene, bio stariji bračni par. On joj je pomagao pri svakom ulasku i izlasku iz mora. Pružio bi joj desnu ruku, a lijevom bi je nježno obujmio oko struka. Vjerojatno više iz navike, nego zato što ona to ne bi mogla sama. Svaki put bi ga pogledala u oči i nasmiješila se. Uzvratio bi. Onda bi nastavili s ranije započetom pričom. A u njihovim pogledima, je bilo sve! Neke ljubavi su takve! Traju dugo i svakim danom rastu sve više. Neke nisu! Možda su bile samo strastvene. Možda površne. Možda su krivo protumačene. Možda prevara. Možda nedostatak emocije. Možda laži.  Možda konstantna ponižavanja. Možda  nerealna očekivanja. Možda su u početku bile intenzivne ali, ne i dovoljno jake da bi trajale. Pa su se potrošile! Ugasile. I zapravo je svejedno zašto je gotovo, jednom kada je gotovo. Bilo bi najlakše, kada bi svatko mogao svojim putem. Bez zamjeranja. Bez ružnih riječi. Bez ljutnje. Analiziranja! Kada bi se sjetili, da su nekada dijelili sve i da je bolje ponešto,

  Važno je da, navečer kad legneš, budeš miran sam sa sobom! Nije bitno što i koliko znaš.  Bitno je što govoriš da znaš! I da si u tome dovoljno uvjerljiv. Jer ako uvjeriš sebe, uvjerit ćeš i druge. Ti si super-jbn-man! Ispravit ćeš ramena, šepurit ćeš se slavodobitno, napuhanih prsa. K’o puran. Na vrhu si svijeta. Tko ti što može?! Imaš stav, imaš priču… Znanje možeš i ukrasti. Ili ga nećeš ni krasti, jer za to treba truda i vremena. Treba imati muda. A ti ih nemaš. Lakše je pobrati tuđe zasluge. Iza leđa. Jer “iza leđa” ti ide najbolje. Nije bitno, što ne pričaš s rodbinom. Što su ti susjedi “ološ”. Bivši “smeće”. Što mijenjaš “prijatelje” k’o čarape. Kajlaš kolegu. Nije bitno, što o svakom imaš “mišljenje” i što ga “dobronamjerno” šapućeš,  sličnima sebi. Što nikoga ne “čuješ”, što si svakom loncu poklopac i što si ti i jedino ti “uvijek u pravu”.  Nije bitno što ti dijete ne zna reći, oprosti, žao mi je, hvala i volim te! Nije bitno, što je bezobrazno prema drugima. Nije bitno, št

  Ljubav se ne objašnjava! Ona se dogodi! Zgrabi te, onako s leđa, nenadano i protrese cijeloga. Ne dopusti da shvatiš, što te snašlo. Ljubav ne bira. Spaja nespojivo. Iz “vani”, mnogima često, nerazumljivo! Ne gleda u ten i boju kože. Ne pita za fakultet i vjersko opredjeljenje. Ne inzistira na tituli  i na bankovnom računu. Ne gleda u visinu i krivi nos. Ne zanima ju višak ili manjak kilograma. Ljubav se dogodi, a dalje je na vama. Najpametniji savjet koji ti netko može dati, je da ne objašnjavaš; zašto ga voliš, kad nema fakultet, zašto si s njom, kad ima dijete, zašto si s katolikom/pravoslavcem/muslimanom/bijelcem/crncem,azijatom… što vidiš u njemu /njoj: debelom /mršavom /visokom /niskom /prištavom /ćelavom /velike stražnjice/ malih grudi… Ne pravdaj se nikad, zato što voliš. Ne objašnjavaj “zašto”. Onaj tko pita, ne može ni razumjeti. Najgore je kad dopustiš da te uvjere, kako su u pravu. Da ljubav trebaš “mjeriti”. Uspoređivati. Da gledaš tko zarađuje više, tko ima “više škole”

Hrabri ljudi kad pogriješe, kažu. Ispričaju se. Pokušaju popraviti. Ne ponoviti. Naučiti na svojim greškama. Bez izgovora! Bez  jeftinih opravdanja. Bez traganja za “krivcem” u drugima. Najviše rasteš, kad pregrizeš ponos, skupiš hrabrost i kažeš: Jbg, zajebao sam!” Najviše si tad živ. Najviše svoj. Najviše istinski onaj tko jesi. Razgoljen do koščice. Najviše pokazuješ koliko ti je stalo, koliko se daješ, koliko si se spreman mijenjati. Biti bolji partner, prijatelj, roditelj, kolega, bolje dijete. Bolji sam sebi. Zbog ljudi kojima značiš, koji tebi znače.  Zbog sebe! I nema veze radi li se o sitnicama ili velikoj stvari, znaš i sam dok je “izgovora” i “krivaca”, dok je jeftinih opravdanja, nema ni promjene. Nema rasta. Nema naučenih lekcija. Sve ostaje isto. Ponavlja se ciklički. Stagniraš. Ti si savršen, u nesavršenoj okolini. I nema potrebe da radiš na sebi. Nema pomaka. Nema naprijed. Dobro ti je tu gdje jesi. Jer ne vidiš niti što si, niti što bi mogao biti.  Oko tebe hrpa nespos

  Dobio je nogometnu loptu, s potpisom Luke Modrića. Stavio ju je  pažljivo na policu u svoju sobu.  Onako pažljivo, kako je nekada mama, na heklani stolnjak stavljala, ispolirane svijećnjake i kristalne vaze, koje bi dobivala za Dan žena i rođendane. Nije tada bilo trgovinskih centara, a ni pretjeranog  izbora. Dječjom rukom, načrčkana “čestitka”. Pokloni koji su se ciklički ponavljali, umotani u šareni celofan i crvenu vrpcu. A ona je svaki čuvala. O svakom je imala priču. Čula sam ih možda i stotine puta, ali slušala sam ih svaki put ispočetka, jer su joj oči svjetlucale dok bi  se prisjećala. Nisam je htjela prekidati. Govoriti: “Znam to već mama!” Možda će jednom i on tako, s istim sjajem u očima, pričati o toj lopti. Koju je pokazivao drugima kao relikviju. Kojoj su se smjeli diviti, ali ju ne i dirati.  Možda će se prisjetiti, kako je tog ljeta 2021, sve što bi dobio prvo trčao pokazati didi. Loptu s Modrićevim potpisom. Mbappé-ov dres. Diplomu sportske škole. Medalju s nogometn

Djeca rastu. Vrlo brzo trogodišnjak, puše u 10 svjećica na slavljeničkoj torti, a desetogodišnjak proslavlja maturu. Vrlo brzo naša pravdanja i zatvaranja očiju, od “nestašnog” djeteta naprave razmaženo, nezahvalno, egoistično,  tridesetogodišnje derište. Trogodišnje dijete učiš, da ne baca pijesak drugoj djeci u oči, jer to nije igra. Učiš ga da napravi kulu u tom istom pijesku, a ne opravdavaš ga kad baci lopaticu, u glavu djevojčice, koja je posudila njegovu kanticu: Znate, on/a ne voli dijeliti. Desetogodišnjaka učiš da pozdravi, zahvali, da bude pristojan, da pomogne. Da bude zahvalan na novim tenisicama, igračkama, na odlasku u Mc Donalds… Na prijateljima koji ga zovu na igranje. Na baki, didi, uji, ujni koji ga, kad zatreba, pričuvaju.  Na teti, striki koji ne zaborave rođendan, iako su stotine kilometara daleko. Na roditeljima koji ga voze u školu, na izlete i turnire. Koji navijaju za njega na utakmicama. Pomažu mu sa školom. Učiš ga, da im pažnju uzvrati!!! Učiš ga, da je nag