Kako naša neprestana pravdanja od “nestašnog” djeteta, naprave tridesetogodišnje derište

Djeca rastu. Vrlo brzo trogodišnjak, puše u 10 svjećica na slavljeničkoj torti, a desetogodišnjak proslavlja maturu.

Vrlo brzo naša pravdanja i zatvaranja očiju, od “nestašnog” djeteta naprave razmaženo, nezahvalno, egoistično,  tridesetogodišnje derište.

Trogodišnje dijete učiš, da ne baca pijesak drugoj djeci u oči, jer to nije igra. Učiš ga da napravi kulu u tom istom pijesku, a ne opravdavaš ga kad baci lopaticu, u glavu djevojčice, koja je posudila njegovu kanticu:

Znate, on/a ne voli dijeliti.

Desetogodišnjaka učiš da pozdravi, zahvali, da bude pristojan, da pomogne. Da bude zahvalan na novim tenisicama, igračkama, na odlasku u Mc Donalds… Na prijateljima koji ga zovu na igranje. Na baki, didi, uji, ujni koji ga, kad zatreba, pričuvaju.  Na teti, striki koji ne zaborave rođendan, iako su stotine kilometara daleko. Na roditeljima koji ga voze u školu, na izlete i turnire. Koji navijaju za njega na utakmicama. Pomažu mu sa školom.

Učiš ga, da im pažnju uzvrati!!!

Učiš ga, da je nagrada za njegov trud, zaključena petica, a ne nova precijenjena igrica. Učiš ga da je nagrada za tvoj trud na poslu, plaća na kraju mjeseca. Učiš ga da to vidi.

Učiš ga da ne ucjenjuje suzama. Da ne podcjenjuje i omalovažava druge. Da se ne ruga onima koji su naizgled “drukčiji”. Drukčije boje kože, drukčijeg porijekla,  drukčije vjere. Onima s drukčijim ukusom u modu, glazbu, film, sport. S drukčijom majicom, tenisicama ili hlačama.

Učiš ga da je dobro da smo različiti. Da tako širimo svjetonazor i vježbamo se toleranciji.

Da tako postajemo plemenitiji. Većeg srca. Otvorenijeg uma.

Ne opterećuješ ga mržnjom. Svojim lošim iskustvima. Tvoja iskustva ne moraju biti i njegova. Ne želiš ga trovati. Nećeš ti tako biti “veći”, od tvojih “neprijatelja”. Nećeš ti biti bolji. Samo će on, postati ranjiviji.

Petnaestgodišnjaka podsjećaš na sve što si ga do tad učio. Da nije dovoljno da samo tebe cijeni. Da treba poštovati prijatelje, trenere, profesore. Da drskost prema nikom, nećeš opravdavati. Da se ne mora sa svima slagati, ali da tuđe mišljenje mora uvažavati. Da bezobrazluk nije opravdanje za ljutnju i strah. Da se ima pravo uzrujati, ali nema pravo omalovažavati. Da smije biti buntovan, ali ne i bahat i arogantan. Da je u redu voljeti sebe, ali ako želiš ljubav primati da je moraš naučiti i davati.

Pričaš s njim koliko se trudiš, koliko si tu bila i još uvijek  jesi. Pričaš mu o rođendanima, Božićima, Uskrsima, “običnim” subotama. Pričaš,  da ne zaboravi sve torte koje si mu radila, sve one odlaske u kino, park ili na plažu. Da se sjeti tko ga je naučio plivati. Tatinog bicikla s dječjom sjedalicom i kilometara, koje je na njemu, s njim prošao.  Svih društvenih igara, koje su s njim odigrane, pokažeš mu svaki crtež, svaki sastav koji si sačuvala.  Pričaš mu o svima koji ga vole. Da shvati, koliko je tebi i ljudima oko njega, stalo. Koliko je zbog toga sretan.  I da ne uzima takve stvari, zdravo za gotovo.

Učiš ga svaki dan i ne prestaješ ga nikad učiti, umjesto da ga braniš jeftinim opravdanjima.

Učiš ga, jer kad napuni 18 i zglajza,  ( a hoće, kad tad hoće), da skupi hrabrost i da ti kaže, makar pogledom:

“Jbg stari (stara), zajebao sam!”

Da pokaže da mu je žao. Da cijeni što si tu uz njega  kad griješi i kad briljira. Da se baš tad, sjeti svih onih vožnji biciklom, odlazaka u park ili na plažu, skuhanih ručkova samo za njega i po njegovom guštu. Da ne zaboravi. Da to cijeni. Da te poštuje.

Da zna da nije problem zajebati, jer svi smo mi nekad zajebali. Problem je to ne priznati.

Problem je kad za sve svoje greške kriviš druge i nalaziš im opravdanja.

Problem je kad ne znaš pokazati da ti je žao. Problem je kad greške ponavljaš, umjesto da ih ispravljaš. Problem je kad očekuješ da svi prelaze preko tvojih sranja. Problem je kad ne razmišljaš kako tvoji postupci utječu na druge. Kad ne razmišljaš o posljedicama. Problem je kad te nije briga, što si nekog povrijedio. Slomio mu srce. Rasplakao. Rastužio.

Volimo ih bezuvjetno. Istina. Ali reagirati na sranje, ne znači da im uvjetuješ ljubav. Da ti tražiš nešto zauzvrat. Reagirati na sranje znači, vidjeti sada, u njima, ljude koji će jednom postati.

Vidjeti dan, kada će taj trogodišnjak, desetogodišnjak,  osamnaestogodišnjak, osim nas imati i partnera, prijatelja, kolegu na poslu… Koji neće biti mi. Koji neće bezuvjetno i zauvijek tolerirati njegove “greške”. Koji mu neće nalaziti opravdanja za  bezobrazluk. Za drskost. Koji ga neće tetošiti i skakati oko njega. Koji će tražiti da im uzvrati pažnju. Da ih cijeni. Da im pomogne. Da ih poštuje. Da ih se sjeti. Da im kaže hvala i oprosti. Da ih utješi. Da ih VIDI!!!

Da i on njih voli.  I da im to zna pokazati.

Ljubav, poštovanje,  uvažavanje, razumijevanje, naklonost, simpatije, strpljenje… ne idu u jednom pravcu.

Kad im krivo definiraš “bezuvjetno”, kad ih naućiš da će “primati”, a ne trebaju uzvraćati, ne činiš im uslugu. Nije to najčišća definicija ljubavi.

Baš iz ljubavi treba regirati na ono, što nam se možda s 3 g.čini kao simpatični nestašluk, s 15 pubertet, a s 18 bunt. Baš iz ljubavi. Bezuvjetno! Odmah!

Voljeti bezuvjetno, znači djelovati sada, zbog onih, njih,  koji želimo da postanu sutra.

S APortal-a