Bez izgovora

Hrabri ljudi kad pogriješe, kažu.

Ispričaju se. Pokušaju popraviti. Ne ponoviti. Naučiti na svojim greškama.

Bez izgovora!

Bez  jeftinih opravdanja. Bez traganja za “krivcem” u drugima.

Najviše rasteš, kad pregrizeš ponos, skupiš hrabrost i kažeš:

Jbg, zajebao sam!”Najviše si tad živ. Najviše svoj. Najviše istinski onaj tko jesi. Razgoljen do koščice. Najviše pokazuješ koliko ti je stalo, koliko se daješ, koliko si se spreman mijenjati. Biti bolji partner, prijatelj, roditelj, kolega, bolje dijete.

Bolji sam sebi.

Zbog ljudi kojima značiš, koji tebi znače. 

Zbog sebe!

I nema veze radi li se o sitnicama ili velikoj stvari, znaš i sam dok je “izgovora” i “krivaca”, dok je jeftinih opravdanja, nema ni promjene. Nema rasta. Nema naučenih lekcija. Sve ostaje isto. Ponavlja se ciklički. Stagniraš.

Ti si savršen, u nesavršenoj okolini. I nema potrebe da radiš na sebi.

Nema pomaka. Nema naprijed. Dobro ti je tu gdje jesi. Jer ne vidiš niti što si, niti što bi mogao biti. 

Oko tebe hrpa nesposobnjakovića. Na poslu, u susjedstvu, u obitelji.

Nikad se ne zapitaš, kako to da svi oni često griješe, a ti rijetko. Kako to da, baš nitko, nije ni blizu tog tvog savršenstva? Kako to da su tuđe greške znak gluposti, neukosti, nemara i neznanja? Kako to da za tvoje uvijek postoji neki izgovor, razlog i dobro opravdanje?

Uvijek je to zbog nekog drugog, zbog nečega, zbog spleta nes(p)retnih okolnosti.

Nikada do tebe. Zato što si bio nesmotren, lakovjeran, nepažljiv, brzoplet…

Nema ti baš ništa sumnjivo u tome.

Vjerojatno se samo čudiš kakvim mlakonjama, luzerima i promašajima si okružen.

A nisi ti taj koji je moćan i jak. Da jesi, skupljao bi hrabrost, a ne izgovore.

S APortal-a