Jučer je na plaži, uz mene, bio stariji bračni par. On joj je pomagao pri svakom ulasku i izlasku iz mora. Pružio bi joj desnu ruku, a lijevom bi je nježno obujmio oko struka. Vjerojatno više iz navike, nego zato što ona to ne bi mogla sama. Svaki put bi ga pogledala u oči i nasmiješila se. Uzvratio bi. Onda bi nastavili s ranije započetom pričom.
A u njihovim pogledima, je bilo sve!
Neke ljubavi su takve! Traju dugo i svakim danom rastu sve više.
Neke nisu! Možda su bile samo strastvene. Možda površne. Možda su krivo protumačene.
Možda prevara. Možda nedostatak emocije. Možda laži. Možda konstantna ponižavanja. Možda nerealna očekivanja.
Možda su u početku bile intenzivne ali, ne i dovoljno jake da bi trajale.
Pa su se potrošile! Ugasile.
I zapravo je svejedno zašto je gotovo, jednom kada je gotovo.
Bilo bi najlakše, kada bi svatko mogao svojim putem. Bez zamjeranja. Bez ružnih riječi. Bez ljutnje. Analiziranja!
Kada bi se sjetili, da su nekada dijelili sve i da je bolje ponešto, ponekad i prešutjeti. Da barem zbog samopoštovanja, ako ne zbog prošlosti, ne bi trebali ratovati.
Ružno prepucavanje
Gore od međusobnog prepucavanja, je samo javno prepucavanje. Prepucavanje pred publikom. Pred drugima osobno. Ili na društvenim mrežama.
Mora li baš svatko znati, ono što je bilo ili jeste samo vaše? Hoćete li biti sretniji, ako javno drugog uvrijedite, povrijedite, ponizite? Ako sebe i svoje odluke javno opravdate? Zašto i kome je potrebno pravdati svoju privatnost? Hoćete li lakše nastaviti dalje, ako napravite scenu pred publikom? Hoćete li tako dokazati da ste bolji od onog drugog?
A i ako hoćete, ako zaista i jeste bolji i ako svi vaši “prijatelji” na društvenim mrežama i šire to i potvrde, hoće li vam to zaliječiti slomljeno srce?
Ne volim “javne” veze, trudnoće, porođaje, ljubavi i svađe. Ne volim taj gubitak intimnog. Privatnog.
Ne volim škicanja kroz tuđe zavjese. Ne volim ni kad me pozivaju, otvaraju širom prozore da vidim, svjedočim, podržavam, odobravam ili biram strane.
Ljubite se, volite, svađajte, mirite (ili nemojte nikada)!
Ali radite to u 4 zida. Oči u oči. Licem u lice!
Teško je prekinuti!
Ta je osoba na neko vrijeme bila dio tvog života.
Teško je! Da!
Ali i to prođe.
Na kraju, sami sebi, bismo trebali biti najvažniji. Zašto gubiti vrijeme na mržnju/uhođenje/ uspoređivanje/ dokazivanje/obožavanje nekoga, tko vjerojatno na tebe ni ne pomisli?
Prošlost treba ostaviti iza sebe i okrenuti se budućnosti.
Jer.. bez obzira na to koliko shrvani bili u tom trenu…
proći će.
Primjedbe
Objavi komentar