Možeš i točka

  Najvažnije je u životu biti Čovjek. A čovjeka prepoznaješ svaki dan. Ujutro kad   u skupom autu, uđe u zavoj oštro lijevo i trubi djeci na pješačkom da požure. Kad tebi uzdignutom rukom prijeti, jer ih propuštaš. Prepoznaješ ga kad se ubaci na kasi ispred reda, jer te “nije vidio”. Po rečenicama. U kojima je uvijek netko drugi kriv za nešto. U kojima uvijek očekuje, a ništa ne “daje”. U   kojima plače, kuka, cvili neshvaćen. U kojima bi sve mijenjao, a sebe nikako. Prepoznaješ ga, kad prodaje dušu. Kad zbog “jeftinih” bodova, ide protiv svojih uvjerenja. Prepoznaješ ga u pohlepi, slatkorječivosti i čangrizavosti. Prepoznaješ ga po vremenu koje je “ulaže” u ljude do kojih “drži”. Po izgovorima koje vješto nalazi. Po hvalisavosti. Po želji da mu se dive. Po egocentričnosti. Po tonu kojim kritizira druge za iste svari koje i sam radi. Prepoznaješ ga po bahatosti, zajedljivosti i prepotenciji. Po potrebi da se stalno s nekim nadmeće i takmiči. Da bude bolji, ljepši, p

  Evo, kako je to otprilike, trebalo izgledati: Nazvala bih te s posla. Oko 9 recimo. Tad se vraćaš iz “spize”, listaš “Jutarnji”i pijuckaš kavu!  Otpjevala bih:  “Sre-tan roooođeee-ndaan tiii...!” Van svakog ritma i apsolutno netalentirano! Ti bi rekla: “Daj Marina, molim te, tko u ovim godinama slavi rođendane?!” “Rođendani se uvijek slave, mama! Bez obzira na godine!” vratila bih spremno, očekujući da ćeš baš to i reći. Spremala bih se danima. Kao i uvijek. Za rođendane, Božiće, godišnjice... ispipala bih 'suptilno' što ti treba. Što želiš. A što znam da si sama nećeš kupiti. Napravila bih ti tortu, dan ranije. Ili možda tiramisu. Ma definitivno tiramisu.Znam da moj voliš najviše. Kupila bih prskalice i stavila na vrh. Došla bih kad skupim Frana iz škole. Utorkom ima 5 sati. Ne možemo prije 18:30. Ti i tata biste narezali pršut, kulen, domaće kobasice i sir. Slikali bismo te s djecom, dok uz svjećice i prskalice vičemo svi skupa: “Sreeetan rođendan!”

  Vidjela sam jučer, na grobu blizu maminog, ogroman balon u obliku brojke 9. Onakav, kakav kupujemo djeci za rođendane. Lelujao je na povjetarcu, visoko iznad nadgrobne ploče. Dječje igračke, prekrivale su tamni, hladni mramor, otkrivajući samo sliku lijepe, nasmijane, tamnokose djevojčice.    Grč u želudcu. Neizmjerna tuga . Nisam znala kud gledati. Što misliti. Hrpa misli, a nijedna povezana. Smislena. Nekako, ništa poslije toga, ne može biti isto. Ne bi trebalo biti isto. Živimo čekajući; petak popodne, pravu ljubav, svoj stan, auto, veći auto, bolji posao, veću plaću, slobodan dan, godišnji… a život se događa dok čekamo. U utorak ujutro na dječjoj utakmici. Srijedom dok briljiraš na maratonskom sastanku. Četvrtkom, kad ti nenadano, naiđu prijatelji pa zasjedneš s njima, do kasno, uz kulen i domaće kobase. Dok pečeš kolač za obiteljski ručak, u  podstanarskom stanu. Kad staneš na pješačkom,  u polovnom autu, a majka koja čvrsto drži, razigranog četverogodišnjaka, ti se s olakšanjem

  Ima  tih nekih ljudi, uvijek ih je bilo… Guraju tebe, mene, njega… testiraju granice. I čekaju. Čekaju da eksplodiraš, pukneš, pokažeš zube. Vratiš istom mjerom. A ako vratiš… e onda oni dođu na svoje. Jer su probudili zvijer. Našli sebi “istog”. Ne razočaravam se više. Ne u druge. Razočaram se u sebe. Jer vjerujem u osmijeh, bez fige u džepu. Jer im dam priliku i ne maknem se na vrijeme. Jer  (po)vjerujem. Jer ih ne prepoznam. Tražim babaroge i vještice. Ne prepoznajem isfolirane osmijehe, zagrljaje, poljupce.  Sitne ljude. A sitne, frustrirane ljude, lako  prepoznaš! Oni bježe od mirnih, sretnih, zadovoljnih ljudi. Od uspjeha i lijepih riječi. Uznemiruje ih tuđi mir. Povuku se. I čekaju. Čekaju kao napeta puška, da klizneš. Padneš. Da potpomognu, ako treba. Gurnu preko ruba. Da vrisneš kao ranjena zvijer. Da krvnički nasrneš na njih. Uzvratiš. Postaneš im isti. To je ono što oni žele, dok ti se cerekajući unose u facu, kad si dolje i nepomično ležiš. Kad plačeš i dalje ne možeš. To

  Odrasla sam u vrijeme Bleka Stene, Zagora, Alan Ford-a, Dylan Dog-a, Marty Mistery-e. Odrasla sam uz Družbu Pere Kvržice, Vlak u snijegu, Hobita, Gospodara prstenova. Odrasla sam uz stripove, knjige. Mama je kriva! Svaku večer pred spavanje; mama, ja i slikovnica. Tako je nekako počelo. I potrajalo… Na kauču. U krevetu. Na plaži. U avionu.  Iščekivala bi onu zadnju rečenicu, a onda žalila, jer je pročitana. I valjda zbog toga, nikako ne mogu shvatiti, kako ljudi koji se zadrže na naslovu, koji ne strepe u iščekivanju one zadnje rečenice, mogu komentirati nešto, o čijem sadržaju, pojma nemaju. Nisu čitali. Ali naslućuju. Nisu se potrudili shvatiti. Ali ratuju “argumentima”: Prijateljev brat, ima kolegu koji … I mo’š se ti je..ti s uvjeravanjem, dokazima, znanošću, ako je kolega od prijateljevog brata bio na Islandu i shvatio da je tamo iza obzora kraj i bezdan. Zemlja je ravna ploča. Ali nije… A kako znaš, jesi ti bio na Islandu? Kolega prijateljevog brata jeste. Tu svi tvoji argument

  Zasipaju me s interneta, u zadnje vrijeme, članci što bi žene smjele, a što ne, nakon četrdesete.    (Vjerojatno Googleov način da mi čestita rođendan.) Smiju li nositi suknje iznad koljena? Uske traperice? Visoke pete? Trebaju li ošišati dugu kosu? Zaboraviti rumenilo? Crveni ruž? E pa dragi Google, kao što znaš, upravo sam napunila 44. Kako god da ih okreneš, uvijek ih je 44. Ne mogu ih lažirati. Ni dužinom suknje, ni bojom ruža. Ni zamjenom brojeva na torti. Ono što sam ti htjela ovom prilikom poručiti, da žene iznad 40, ne bi smjele sve ono, što ne bi smjele, ni one od 20, 30, 50 ili 60 g. Ne bi smjele forsirati ono u čemu ili zbog čega se osjećaju loše. Dužina kose ne mijenja se zato što se 39-a bliži kraju. Hoće li netko u kratkoj suknji, ići na posao ili na plažu, nema veze s godinama, nego s općom kulturom. Šminkaj se kad god želiš. Kako god to želiš, ako želiš. Nokte lakiraj u duginim bojama, svaki različite nijanse i intenziteta, u crveno, u zemljanim tonovima. Ovisno o ins

  Jedna od boljih odluka koju možeš učiniti za svoje dijete, jeste da ispred njega ne komentiraš: Tetu u vrtiću, koja ga nije pazila kad je pao, Učiteljicu koja loše objašnjava, daje domaće radove za praznike i vikende, puno traži, a malo daje, Profesora koji mu daje loše ocjene, jer ga “ne simpatizira”, Trenera koji ne zna složiti taktiku za pobjedu, Susjeda koji “preglasno diše”, Pomajku/Poočima koji ga “ne vole”, Agnostike, skeptike, ateiste, “Sektaše”, vjernike, farizeje, Onog drukčije boje kože, kose, očiju, drukčijeg imovinskog stanja ili obrazovanja, “Komunjare”, “ha-de-ze-ovske seljačine”, “antivaksere”, “koronaše”, “purgere”, “tovare”… “Lošeg” jedanaestogodišnjeg stopera iz “mlađih pionira 2”, X.X., koju ne voliš jer je “umišljena”, “bahata”, “cinična”, od tebe drukčija, Punicu/svekrvu  koja puna priča, a ne zove dovoljno često, na obiteljske ručkove, Šogora/šogoricu koji te iz nekog razloga neprestano izluđuju, Kolegu koji je umišljen, tašt, lijen i nesposoban … Možda ćemo u

  Licemjerno je kad te političari optužuju da si odgovoran za povećanje broja oboljelih, jer se družiš s rodbinom i prijateljima, dok su na njihovim “skupovima” jedini koji nose maske, konobari. Licemjerno je isto to prigovarati  političarima, dok si na vjenčanju,  krizmi, pričesti, fešti ili rođendanu gdje su jedini, koji nose maske, konobari. Licemjerno je otići u crkvu, ispovjediti se, staviti blagoslovljenu krunicu na retrovizor, a onda “oplesti” po susjedima, kolegama, poznanicima, bivšima, drukčijima… Licemjerno je likovati,  nalaziti izgovore i opravdanja za nečiji bezobrazluk, dok je usmjeren ka drugom, a kad se tebi vrati poput  bumeranga, od iste osobe, onda stojiš u čudu i tražiš suosjećanje onog koji je gađan prvi. Licemjerno je nadređenima cinkati, koliko kolega dugo boravi na pauzi, dok ti većinu radnog vremena provodiš u tuđim uredima. Licemjerno je nekoga optuživati za ćakulanje, a konstantno razglabati o načinu, na koji bi drugi trebali voditi svoje živote. Licemjerno