Odrasla sam u vrijeme Bleka Stene, Zagora, Alan Ford-a, Dylan Dog-a, Marty Mistery-e. Odrasla sam uz Družbu Pere Kvržice, Vlak u snijegu, Hobita, Gospodara prstenova. Odrasla sam uz stripove, knjige.
Mama je kriva!
Svaku večer pred spavanje; mama, ja i slikovnica. Tako je nekako počelo. I potrajalo…
Na kauču. U krevetu. Na plaži. U avionu.
Iščekivala bi onu zadnju rečenicu, a onda žalila, jer je pročitana.
I valjda zbog toga, nikako ne mogu shvatiti, kako ljudi koji se zadrže na naslovu, koji ne strepe u iščekivanju one zadnje rečenice, mogu komentirati nešto, o čijem sadržaju, pojma nemaju.
Nisu čitali. Ali naslućuju.
Nisu se potrudili shvatiti. Ali ratuju “argumentima”:
Prijateljev brat, ima kolegu koji …
I mo’š se ti je..ti s uvjeravanjem, dokazima, znanošću, ako je kolega od prijateljevog brata bio na Islandu i shvatio da je tamo iza obzora kraj i bezdan. Zemlja je ravna ploča.
Ali nije…
A kako znaš, jesi ti bio na Islandu? Kolega prijateljevog brata jeste.
Tu svi tvoji argumenti nestaju!
Uvijek je bilo onih, koji su da ubiju dosadu, gađali praćkom vrapce, na grani starog bora, u dvorištu osnovne škole. Koji su umjesto knjige za lektiru, čitali kratak sadržaj. Koji su na faksu čekali da netko napravi skriptu, da se ne umaraju stotinama ‘nepotrebnih’ stranica.
I koji su unatoč tome, “sve znali najbolje”!
Takvi “uvijek sve znaju najbolje”! Zapravo, dovoljno je pročitati komentare, ispod većine internet objava, da shvatiš kako se velik broj ljudi, nikad nije pomakao dalje od zadebljanog, uvodnog fonta priče koju komentiraju.
Tako je brže!
Nema se vremena.
Brzo se živi.
Puno radi.
Djeca.
Treninzi.
Obveze.
Ma znaš kako je! Zadebljano je -tu je sigurno poanta. A ako se ne slažeš s poantom, udri po tipkovnici.
I nije bitno što dalje piše. Možda i ono što žustro zagovaraju, ali nije im se dalo čitati. Ne mogu to ni znati!
Poanta se krije u naslovu?!
Ne čita se, ali se odrješito zagovora, ono preneseno usmenom predajom. Viđeno na fotografiji na internetu. Skraćenom sadržaju. Rekla-kazala kanalima. Pretpostavkama. Glasnije no ikad.
Informacije su nam dostupne kao nikad prije.
Samo treba čitati s razumijevanjem. Istraživati. Zaključivati.
Ali kad od jeke svoga glasa, ne čuješ druge, kad si uvjeren da si na vrhu svijeta i da znaš sve…
Da te trebaju slušati, ali da ne trebaš čuti…
Kad misliš da ne trebaš pročitati cijeli članak, cijelu knjigu, poslušati tuđu stranu priče ili rečenicu do kraja, da bi shvatio poantu… Da bi razumio… Da bi zaključio.
Budi siguran, da ne razumiješ baš ništa!
Čitanje s razumijevanjem? Sjedi jedan!
Primjedbe
Objavi komentar