Vidjela sam jučer, na grobu blizu maminog, ogroman balon u obliku brojke 9. Onakav, kakav kupujemo djeci za rođendane. Lelujao je na povjetarcu, visoko iznad nadgrobne ploče. Dječje igračke, prekrivale su tamni, hladni mramor, otkrivajući samo sliku lijepe, nasmijane, tamnokose djevojčice.
Grč u želudcu. Neizmjerna tuga. Nisam znala kud gledati. Što misliti. Hrpa misli, a nijedna povezana. Smislena.
Nekako, ništa poslije toga, ne može biti isto. Ne bi trebalo biti isto.
Živimo čekajući;
petak popodne,
pravu ljubav,
svoj stan,
auto,
veći auto,
bolji posao,
veću plaću,
slobodan dan,
godišnji…
a život se događa dok čekamo. U utorak ujutro na dječjoj utakmici. Srijedom dok briljiraš na maratonskom sastanku. Četvrtkom, kad ti nenadano, naiđu prijatelji pa zasjedneš s njima, do kasno, uz kulen i domaće kobase. Dok pečeš kolač za obiteljski ručak, u podstanarskom stanu. Kad staneš na pješačkom, u polovnom autu, a majka koja čvrsto drži, razigranog četverogodišnjaka, ti se s olakšanjem nasmije.
Dok nadrkano, zavidan i Bogu i Vragu, čekaš da ti se život počne događati, on ti se već događa.
Tu je. Sad, na tom kauču. Dok gledaš u mobitel i ne primjećuješ dijete koje te pita što znači “asimilacija”. Dok ti se ne da okrenuti mamin broj. Događa se kad kažeš prijateljici da nemaš vremena za kavu. Asimilirao si se na čekanje “boljih” dana.
A život ide. Ne čeka. On je tu. Sada.
Nema veće tuge od obilježavanja rođendana na grobljima.
Nema veće boli od želje za još jednim dodirom, osmijehom, poljupcem.
Nema goreg od osjećaja krivnje, što nisi češće zvao, dolazio, grlio, ljubio, smijao se, tješio… a mogao si.
Gledam u taj srebrni balon, koji leluja na jesenskom povjetarcu, u maminu sliku na sivom mramoru…
Nismo tu do vijeka.
Živi se sad. Voli se sad. Ljubi se sad. Daje se sad.
Sad je PRAVO VRIJEME da se stvaraju uspomene. Ostavlja trag. Ne čeka se život, da nam posloži kockice.
Sami ih, već slažemo!
Primjedbe
Objavi komentar