Najvažnije je u životu biti Čovjek.
A čovjeka prepoznaješ svaki dan.
Ujutro kad u
skupom autu, uđe u zavoj oštro lijevo i trubi djeci na pješačkom da požure. Kad
tebi uzdignutom rukom prijeti, jer ih propuštaš.
Prepoznaješ ga kad se ubaci na kasi ispred reda, jer te
“nije vidio”.
Po rečenicama. U kojima je uvijek netko drugi kriv za
nešto. U kojima uvijek očekuje, a ništa ne “daje”. U kojima plače, kuka, cvili neshvaćen. U kojima
bi sve mijenjao, a sebe nikako.
Prepoznaješ ga, kad prodaje dušu. Kad zbog “jeftinih”
bodova, ide protiv svojih uvjerenja. Prepoznaješ ga u pohlepi, slatkorječivosti
i čangrizavosti.
Prepoznaješ ga po vremenu koje je “ulaže” u ljude do
kojih “drži”. Po izgovorima koje vješto nalazi.
Po hvalisavosti. Po želji da mu se dive. Po
egocentričnosti.
Po tonu kojim kritizira druge za iste svari koje i sam
radi.
Prepoznaješ ga po bahatosti, zajedljivosti i
prepotenciji.
Po potrebi da se stalno s nekim nadmeće i takmiči. Da
bude bolji, ljepši, pametniji.
Ali najbolji način na koji čovjeka možeš prepoznati je
kad je među govnima. Prepoznaješ ga, jer čovjek među govnima pliva, a Čovjek
ispliva. I ode. Bez osvrtanja.
Čovjek s velikim
Č, ne uzvraća na oholost ohološću, na nasilje nasiljem, na glupost glupošću, na
mržnju mržnjom.
On je iznad toga.
On je idealist, romantik, sanjar, utopist, buntovnik.
Čovjeka s velikim Č, prepoznaješ po širokom osmijehu iza
kojeg stoji mirna savjest i spokojan san!
Zbog Čovjeka, s velikim Č, se imamo potrebu mijenjati na
bolje. Želimo
biti bolji. On nam vraća vjeru u ljude. U ljubav. On o ljubavi ne
priča. On je živi. Nesebično pokazuje.
I zato ništa na ovom svijetu, nije važnije od biti
Čovjek.
Primjedbe
Objavi komentar