Najlakše je nekako svoje nesavršenosti pomesti pod tepih, zakopati ih duboko u jamu i praviti se da ne postoje.
Nacrtaj obrve. Povećaj usne. Ispeglaj bore. Uključi filtere!
Kradi tuđe znanje.
Za greške uvijek krivi druge!
Koristi dvostruke standarde. Što vrijedi za tebe, ne vrijedi za druge.
Svi smo perfektni. Svi smo savršeni. Svi smo nepogrešivi.
Bez mana. Bez nedostataka. Bez grešaka.
Jučer sam prala tuš kabinu. Vrata su pala iz nosača i staklo se razbilo u milijun komadića. Na mene. Krvi je bilo u potocima. Ožiljci po rukama i nogama.
Danas imam svečanu poslovnu večeru.
Fina haljina, decentna šminka, frizura, tračak parfema. I hrpa zavoja.
Na savršenoj večeri, ja nisam nimalo savršena.
Možeš se truditi, ali ožiljke ne možeš sakriti.
Ni vanjske, ni one unutarnje. Kad tad pronađu put, kroz sve filtere, kroz sve šminke, kroz sav trud i izbiju vanka. Na površinu.
Svi mi nosimo negdje u sebi; svoje tuge, ljutnje, glupe, nesmotrene životne odluke, impulzivne nepromišljene, odavno požaljene reakcije.
Nema boljeg lijeka za njih od pogleda u ogledalo. Suočavanja s istinom:
“Nisam savršena!”
Griješim. Donosim ponekad krive odluke. Požalim! Ispričam se! Nastavim.
Kosa mi je valovita. Grudi malene. Celulit na bedrima.
Nemam potrebu, uvjeriti cijeli ovaj savršeni svijet, oko sebe u suprotno.
Jer, u svijetu savršenih žena, savršenih muževa, savršene djece, ispeglane kose, putenih usana, velikih grudi, savršeno oblikovanih tijela, fotošopiranih obiteljskih snimaka, namještenih, umjetnih, neiskrenih, olakšanje je biti drukčiji!
Biti svoj!
Nesavršen!
Primjedbe
Objavi komentar