Možeš i točka

  Nisam sanjala da bude visok i crn. Da ima plave oči, tamnu put. Sanjala sam da mu tečem kroz žile. Prema srcu mu se penjem i ljubavlju ga hranim. Sanjala sam da me voli, takvu kakva jesam. Da ne traži da se mijenjam. Da me prihvati! Tvrdoglavu, upornu, stidljivu, lomljivu, odlučnu, svadljivu, umornu. Ranjivu. Sanjala sam da me zaljubljeno gleda i u večernjoj haljini i u pidžami. Sa savršenom frizurom. S izrastom. Nepočešljanu! Sanjala sam da, pred njim, ja mogu biti ja. Bez maske. Bez glume. Filtera i šminke. Savršeno nesavršena. Prema njemu uvijek otvorena. Da se zato što je takav... u bolju mijenjam! Sanjala sam, kako prihvaćam svaki i najmanji djelić njega. Kako ga i onda kad se ljutim na njega, jednako volim. Sanjala sam, kako prepoznaje sanjara u meni, koji vjeruje da može mijenjati svijet. Kako ga to veseli. Kako tu moju ludost, za boljim svijetom dijeli. Sanjala sam da u meni prepoznaje, onu u koju se davno nekad, zaljubio.   Zbog koje je, svaku drugu klupicu

Ako smo mi Hrvati u čemu dosljedni, onda su to krajnosti;  “’41., ’91. ”,“veliki i mali Hrvati”, “ustaše i partizani”... I evo nas... Ušli smo, končno, u novu eru. Prešli na sljedeći nivo. Otišli, prvi put, u korak sa svijetom: Karantena za/protiv, maske pomažu/štete, krenulo od šišmiša/pušteno iz laboratorija, prijavljivanje susjeda da /ne (u tome bar imamo iskustva)... A oni suprotnog mišljenja su zatucani, neodgovorni, izmanipulirani, skloni teorijama zavjere ili se prave pametni. I opet smo otišli u krajnost, a istina je možda na obje strane. Nije nužno zatucana i glupa seljačina, netko tko razmišlja o “nuspojavama” zatvaranja, o otkazima i ekonomskim posljedicama. Možda taj kome se rugaš, uopće nije površan i ne plače zbog kave ili zbog vlasnika ugostiteljskog objekta, osobno. Možda plače, jer gleda iza svega toga. Jer slika je uvijek šira. Postoji cijeli lanac proizvođača koji opskrbljuju objekte u kojima se, između ostalog, poslužuje i kava. Vinari, proizvođači raz

  Možda se nikada nisam toliko veselila kraju godine, kao ove klaustrofobične 2020. Možda nikad više nisam, od ove godine, iščekivala da začujem patetični Wham na radiju i da se George Michael tugaljivo prisjeti prošlog Božića.    Treba mi blještavila, šljokica, zvjezdica i mirisa cimeta. Ružnih božićnih džempera i sobova na pidžamama. Pufastih papuča i zlatnih zvončića. Treba mi čarolije. Treba mi nada u bajke. Treba mi onaj Djed mraz iz Coca Coline reklame, maraton jeftinih božićnih filmova. Hrpa crveno-zelene boje i božićnih pjesama. Treba mi odmak od godine loših vijesti! Odmak od bolesti, panike, otkaza, recesije i neizvjesne budućnosti. Odmak od “novog normalnog” (“novo normalno”, nikada neće biti normalno). Treba mi odmak od onih “koji su uvijek u pravu”. Onih koji o svemu, sve znaju najbolje! Od prepucavanja po mrežama i bitki bez pobjednika. Od zatucanih i izmanipuliranih. Od onih koji upiru u sve druge (a sebe ne vide). Od egoističnih i neodgovornih! Treba mi o

  Pa čitam; Mamu napali, jer tjera supruga, da bude s djetetom, nakon što dođe s posla!   Što je to krivo u ovom naslovu? Što je to, što mi bode oči? U roditeljstvu, kako ga ja vidim, nitko me ne treba tjerati, da provodim vrijeme s mojim djetetom!!! Onoga dana, kada sam odlučila da sam spremna postati mama, bila sam svjesna kako to neće biti   Instagram priča sa srčekima i ispaljenim konfetima iznad naših nasmijanih glava. Da tu priču, neću moći filtrirati, kako bi “publici” bila privlačnija! Kako nećemo svi uvijek biti poslušni, nasmijani, čisti, u najboljoj odjeći i savršeno počešljani.   Onog trena kad sam odlučila imati dijete, bila sam spremna i na to: da će to dijete biti uvijek moje. I vikendom i radnim danom, i da zbog toga, neću izlaziti onoliko često koliko prije, da ću doći umorna s posla i “morati” odgovarati na milijun i jedno pitanje, da će me netko buditi noću, jer mu se piški, kaka ili ima noćnu moru, da će me taj netko, buditi i vikendom, točno u ono

Nikada nisam sanjala da ću postati doktorica. Ili frizerka. Učiteljica. Iako su se kockice u mojoj glavi s vremenom posložile, nisam već u djetinjstvu, imala posebnu viziju, što bih htjela raditi u životu. Ali mislim da, već tada, jesam znala na koji način želim raditi. Kako u životu, u bitnim stvarima, imam nekakvu neobičnu sreću, prije nekoliko godina, upoznala sam čovjeka, koji je tome dao i potvrdu. A meni je postao, poslovna i privatna inspiracija; Young Marina, nemoj nikad prestati učiti! Ljudi koji misle da sve znaju, uglavnom znaju jako malo. Nemoj biti jedna od takvih! Pazi što čitaš i koga slušaš. Pažljivo biraj učitelje. S vremenom ćeš i sama otkriti ,tko je “opasna” kopija, a tko vjerodostojan original. Internet ti nudi mnoštvo opcija. Koristi ga za poučne stvari. Od svake osobe koju upoznaš, probaj naučiti nešto novo. Nešto što do tad nisi znala. Budi svjesna svojih kvaliteta, ali i onoga na čemu možeš raditi. Samo tako tvoje mane, mogu postati tvoja prednost!

Na MR, idem svako malo. Već godinama. Već godinama mi, isto tako, svaki put uporno ponavljaju da će postupak trajati 15 ak minuta i da nije strašno. Iako zbog povijesti bolesti znaju i da sam to već sve prošla i da znam da ne traje ni blizu spomenutih 15 ak minuta. A što jeste ili nije strašno, je i tako individualni dojam. Sve do ovog petka. Ing. koji me je dočekao, pretpostavljam, nije slušao komunikološke i sociološke predmete na fakultetu. Bio je poprilično direktan, ponekad drzak i obraćao mi se sa „ti“, čim me ugledao. (Da se razumijemo, „ti“ mi ne smeta. Čak mi i laska, jer si umislim, da izgledam mlađe.) „Gle Marina, ovo će ti trajati oko sat vremena! S kontrastom možda nešto duže!“ Nasmijala sam se. Okrenuo se prema meni: „Pa radila si to već, znaš kako je!“ „Jesam. Znam. I baš zato što sam radila, sam i  klaustrofobična.“ „Razumljivo. Dat ću ti pumpicu s alarmom. Osjetiš li bilo kakav napadaj panike, pritisni. Pumpica zna zaštekati. Ako primijetiš da ne ulazim,

  Djeca se rađaju prema svijetu ispruženih ruku i otvorena srca. Ljubavi, osmjeha, radosti gladna! Na roditeljima je da odluče čime će ih hraniti. Ljubavi ili mržnjom. Otvorenim umom i srcem ili predrasudama. Nije do desetogodišnje djevojčice, koja radi ljestvicu najljepših i najbogatijih u razredu. Do roditelja je. Nije do četrnaestogodišnjaka, koji kamenuje psa lutalicu. Do roditelja je. Nije do predškolca, koji drugome kao psovku viče:”Srpčino!”. Do roditelja je. Nije do tinejdžera, koji ne poštuje profesora. Do roditelja je. Sve što izađe iz njihovog srca i usta, do nas je. Ne mogu im skupi pokloni, nadomjestiti vrijeme koje nismo proveli s njima, našu pažnju i ljubav. Izgubljeno vrijeme se ne može vratiti. Izgovorene riječi se ne mogu izbrisati. Sve što činimo i govorimo (o) drugima, njihove oči upijaju. Uši slušaju. Glavice pamte. Ruke preslikavaju. Lažite. Lagat će! Ogovarajte. Ogovarat će! Vrijeđajte. Vrijeđat će! Mrzite. Mrzit će! Spletkarite. Splet

  Danas, više nego ikad, treba cijeniti dobre ljude. Došla su, ta neka vremena, u kojima lijeni diktiraju tempo,   neuki vode glavnu riječ, a dupelisci su društveno prihvatljivi. Jer su snalažljivi. Došla su vremena, u kojima su vrijedni glupi, a dobri ludi i naivni. Izvrnute vrijednosti, obrnuta vjerovanja. Sile te, da se na to navikneš. Prilagodiš. Da ti postane normalno. Da se rugaš, podcjenjuješ nečiju dobrotu ili da ju uzmeš zdravo za gotovo. Da zaboraviš ljude, koji su ti nesebično pomagali, onda kada ti više ne budu trebali. Da dalje od sebe ne misliš! Kažu, kod nas u Dalmaciji: Budi dobar, poij g...o! Vidiš tome, oko sebe, hrpu dokaza; U mladom kolegi, kojem si pomogao, a on je zaboravio gdje i od koga je učio. U prijateljevom susjedu, kojemu je bolesno dijete vozio u bolnicu, a sada mu on za proslave, zove policiju. U roditeljima koji sebe za djete daju, a ono ih se sijeti samo kad mu trebaju. U onima kojima daš prst, a zamjeraju ti što nisi dao cijelu ruku

  Ne postoji “izabrana tuga”. Nitko sam ne odabire biti nesretan! Možda imaš zdravstvenih problema. Možda financijskih. Poslovnih. Možda si vjerovao krivim ljudima (sigurno jesi, bar ponekad). Možda si se godinama uzaludno nadao. A onda, prestao... Ali nitko ne bira svjesno, biti tužan! Živimo u zemlji gdje je nepravda svakodnevica. Gdje su generacije odrastale u ratu. Ekonomskim krizama, koje nikako ne prolaze. Okruženi poslodavcima, kojima je globalna pandemija dala vjetar u krila, za igranje ljudskim sudbinama. Maminim i tatinim sinovima, kojima se gleda kroz prste u školi, na poslu... koji odrastaju u emocionalne i fizičke zlostavljače. Živimo tamo, gdje nije bitno koliko znaš ili koliko si vrijedan, nego koliko duboko možeš uroniti u nečiju stražnjicu. Živimo u eri fejkanih života. Sretnih i nasmijanih ljudi,   “bez ikakvih problema”.     U eri nametnutih trendova: MORAŠ obući high street kombinaciju. MORAŠ ići kod trendovskog frizera. MORAŠ voziti auto njemačkog ili

  Što ako su te lagali, o tome kakva ljubav treba biti? Što ako su te lagali, u bajkama o princezama i prinčevima? Što ako prava ljubav, nije onakva, kakvu   viđamo u filmovima? Zbog koje se vode ratovi, frcaju iskre i padaju glave. U kojoj je on istovremeno i romantičan i pijeva pod prozorom i divlji i razuzdan. U kojoj je ona i sexi i pametna i poslovna žena i kućanica. Uvijek nasmijana, uređena i nikad nema izrasta. U kojoj on nju, poslije posla (ili ubijenog zmaja), iznenadi cvijetom, raznježi poljupcem. Što ako ljubav nije onakva, o kakvoj pjevaju u pjesmama? Što ako su te prevarili, a ti naivno, po njihovim uputama, tragaš za muškarcem snova? Ako s njihovom,   uspoređuješ svoju ljubav? Ako zbog   njih, misliš da je tvoja nesavršena? Ako te zbog njihove, tvoja uvijek razočara? Što ako ti kažem da ona   prava ljubav, nije opisana u Trnoružici, ni u Snjeguljici?! Što ako ti kažem da je ljubav razumijevanje? Inspiracija. Utjeha. Da je prava ljubav, ona u kojoj se i svađ

  Kad u subotu budem puhala u svjećice na torti, zaželjet ću: da zadržim ono dječje u sebi. Pa neka budem i naivna i nek me povrijede ako treba, ali da se baš zbog tog dječjeg i nevinog uvijek radujem i uživam u sitnicama. Da zbog tog “dječjeg”, vjerujem u velike stvari. Da su čuda moguća. Ako samo dam sve od sebe, ako se potrudim dovoljno jako. Da volim, onako kao prvog dana. Da me prođu žmarci. Da se smijem, već od njegovog pogleda, dodira ili poljupca. Zbog toga što osjetim da sam mu posebna. Da i dalje, jedno drugom budemo posebni. Potrebni! Da mi dijete, iz vedra neba, kao danas, dok sam na poslu, pošalje poruku: Volim te! Bez razloga. Da se što češće družimo. Da dugo, dugo pričamo. Da ga razumijem. Da on mene razumije! Da se veselimo jedno zbog drugog i jedno s drugim. Da zna da mu mogu biti oslonac i rame za plakanje. Da moj, mali krug ljudi, bude uz mene. Onih ljudi koji mi, bez izmotavanja, kažu kad griješim i kad sam u pravu da nastavim. Kojima i ja to mogu reći.

Izađi u park i trči. Ili ako nisi taj tip, sjedni na ljuljačku. Zaboravi na godine i ljuljaj se. Ljuljaj čim više. Vrati se u djetinjstvo. Budi nevin, nasmijan i bezrazložno sretan. Odi i popij kavu! Druži se s prijateljima. Smij se s njima! Naslikaj sliku, napiši pjesmu, posadi cvijet. Fotografiraj! Uhvati trenutak. I ovaj put, ne zbog Instagrama. Zbog sebe. Zbog uspomena. Pojačaj glazbu! Pjevaj iz sveg glasa, uz najdraži bend. Nema veze što je tvoj vokal bez veze i zvučiš grozno. Skači dok to radiš! Skači visoko. Osjeti energiju oko sebe i u sebi. Ili samo legni dok glazba u pozadini svira. Zatvori oči i osjeti kako ti se svaka dlačica na koži diže... jesi? Super osjećaj je l‘da? Napiši listu onog što te veseli. Što si oduvijek htio, a nisi stigao. I križaj. Pa onda kad stigneš do dna liste, kreni ispočetka. S novom. Odi u dugu šetnju uz more, rijeku, jezero ili potok. Popni se na planinu. A onda se smij glasno. Vrišti! Ne razmišljaj tko te (i da li itko) čuje, gleda i