Za mene „se priča“ da sam protivnik velikih vjenčanja! Ne znam kako se neka priča proširi, ali u mom slučaju je zaista uzela maha. Istina je, da ja u stvari nemam ništa protiv njih. Ako nisu moja.
Kažu da sve djevojčice sanjaju
svoje vjenčanje! U teen danima već imaju listu sa do detaljima isplaniranog
spomenutog čina.
Ja nikad nisam bila „sve
djevojčice", a svakako nisam bila sve „teenager-ice"!
Da se razumjemo, nemam ništa
protiv tuđih vjenčanja! Makar bila i velika. Ali takav tip vjenčanja je sve ono
što ja nisam.
Na dan vjenčanja si u centru
pažnje. Svjetla reflektora su uprta u tebe. Zvjezda bar na taj jedan dan.
Sva rodbina, svi prijatelji,
susjedi, rodbina, tvoja i njegova će ti prilaziti, dijeliti komplimente i diviti
se tvom princeza izgledu, uz ovlaš poljubac u obraz.
Neki ljudi uživaju u tome da ih
se primjeti. Da svi gledaju u njih i komplimentiraju im. Neki bi se samo zbog
toga vjenčavali baš svaki dan. Ja nikada nisam voljela biti u centru pažnje. Ja
sam ona prava ja, samo u intimnom društvu meni bliskih ljudi.
Kada na to nadodamo činjenicu, da
sam oduvijek manijakalno nastojala ugoditi svima oko sebe, organizacija tipičnog
hrvatskog vjenčanja, kod mene bi vjerojatno rezultirala živčanim slomom. Makar onim
blažeg tipa.
Ako mene pitate, idealno
vjenčanje bi bilo na nekom dalekom, dalekom mjestu. Nas dvoje, matičar i
kumovi. A po povratku... jedan dobar tulum. 30 najdražih ljudi. Hrpa hrane i
pića! I glazbe. One po našem guštu i samo za nas.
A gosti...
... bili bi oslobođeni kuverata,
komplimenata i cocktail odjeće. Sa sobom bi donijeli samo dobru volju i
glasnice!
Ali to sam ja!
Vi možete po svom! I ja zaista
nemam ništa protiv!
Primjedbe
Objavi komentar