Već na parkingu, shvaćam koliko sam pogriješila. Na jedina dva slobodna mjesta, dvije tete, svojim tijelima, čuvaju parkirna mjesta za supruge. Čim ih pogledaš, počnu izvoditi kung -fu pokrete na kojima bi im i Bruce Lee pozavidio. Nakon 14 krugova, uspijem se parkirati. U autu smislim strategiju kako ću, trčeći, grabiti s polica bademe, vrhnje za kuhanje, čokoladu... Nacrtam plan trgovine i zakunem se sebi, da neću skrenuti s rute! Prije izlaska iz auta, pomolim se da se živa vratim kući, svojima.
Zgrabim kolica i krenem. Bademi u kolicima. Mascarpone i jaja. Na šećeru prva prepreka. Jedna starija gospođa se zaleti u mene i istrgne mi ga iz ruke. Htjedoh joj reći da ima još cijela paleta šećera, ali već se s nekim tukla za oštro brašno. Požurim se prema čokoladama za kuhanje, a jedan bračni par me stjera u kut. Svaki sa svojim kolicima. Cijelu policu su rukom, iskrenuli u kolica. Tek onda su me oslobodili iz zatočeništva. Uplašeno potrčim između polica, trpajući posljednje namirnice. Pokušam se probiti između dva mlađa para. Tukli su se za zadnju puricu na pultu. Dobila sam tri udarca u rebra, ali sam uspjela došepati do blagajne. Tamo sam shvatila zašto dolaze u parovima. Strateški! Jedan te gurne, a drugi protrči ispred. Uspjela sam na koljenima gurnuti kolica do blagajnice. Još jedan gospodin je pretrčao preko mene i progurao se naprijed.
Kad sam napokon došla do auta, nedostajao mi je cijeli pramen kose i jedan rukav. Imala sam nekoliko ogrebotina na licu! Iskrcavanje na Normandiji, je brojalo manje žrtava od prosječnog predbožićnog shoppinga. Kako li mi je, uopće, palo na pamet da se javim za ovu misiju.
Za sve su krivi "Zvončići"!
Primjedbe
Objavi komentar